Remek-djelo italijanske i svjetske književnosti "Dekameron" razbilo je okove srednjovjekovnih predrasuda i dotadašnjih shvatanja književnosti i neposredno otkrilo umjetnički istinitu sliku života.
Đovani Bokačo, autor ove knjige, umro je na jučerašnji dan 1375. godine u rodnom gradu Čertaldu u regiji Toskana u Italiji. Njegov uticaj na svjetsku književnost je veliki, a njegova djela, posebno novele iz "Dekamerona", poslužile su kao uzor za teme i motive mnogih pisaca.
Đovani Bokačo, jedan od najznačajnijih pisaca humanizma, rođen je 1313. godine, najvjerovatnije u Čertaldu, kao vanbračno dijete bogatog trgovca Bokačina di Kelina. Mladost je proveo u Napulju, gdje se školovao i započeo svoj književni razvoj.
Kada se pojavila crna kuga 1348. godine, Bokačo se nalazio u Firenci. Od kuge su umrli njegov otac i maćeha i tada je Bokačo ostao na čelu roditeljskog doma. Nakon 1348. godine, književna slava i društveni položaj počeli su da mu donose različita priznanja od firentinske komune.
Pisac se tokom sljedeće decenije bavio raznim zvaničnim diplomatskim poslovima. Veoma veliki uticaj na Bokačov duhovni razvoj i književni rad imao je književnik Frančesko Petrarka sa kojim se Bokačo upoznao 1350. godine u Firenci, i sa kojim je ostao prijatelj do kraja života.
U proljeće 1371. godine vratio se u Čertald sa svog posljednjeg putovanja u Napulj i tu je živio u oskudici, bolestan, među svojim knjigama.
Godine 1373. firentinska komuna ga je pozvala da u crkvi San Stefano di Badija javno čita i tumači "Božanstvenu komediju" Dantea Aligijera.
Duh Napulja, kao i život koji je tamo vodio, sasvim je odgovarao Bokačovim ljudskim, intelektualnim i stvaralačkim težnjama. Kretao se u krugovima učenih ljudi i otmjenog svijeta. Bilo mu je omogućeno da koristi veliku kraljevsku biblioteku u kojoj je zadovoljavao svoja široka interesovanja u vezi s književnošću, astrologijom, mitologijom i drugim područjima. U takvoj društvenoj i kulturnoj sredini, kojoj je obilježje davala hedonistička i aristokratska literatura, Bokačo je započeo intenzivnu književnu aktivnost kako na latinskom, tako i na narodnom jeziku.
Bokačo, poput Petrarke i Dantea, doživljava susret sa ženom kao najznačajniji događaj u formiranju sebe kao književnika, koja će ostati njegova jedina prava i nikad zaboravljena ljubav. I danas je nejasno da li je ova velika Bokačova ljubav samo plod mašte i literarne konvencije ili realan doživljaj presudan u razvoju pisca. Bokačova Fijameta je, kako on sam tvrdi, bila nezakonita kćerka Roberta Anžujskog.
"Elegija gospođe Fijamete" je prvi moderni psihološki i realistični roman. Žena u ovom djelu nije prikazana kao predmet obožavanja, već kao subjekat koji pripovijeda o svojoj ljubavnoj patnji.
Ipak, najznačajnije Bokačevo djelo je "Dekameron", nastalo najvjerovatnije između 1348. i 1351. godine. Kroz ovu knjigu Bokačo je uspio da prikaže život u svoj njegovoj punoći i da stvori predstavu svestrane, bogate slike o ljudima, najrazličitijih iskustava i tipova. "Dekameron" je zbirka od sto novela, vješto osmišljene, precizne strukture, koja najavljuje Bokača kao jednog od najznačajnijih nosilaca humanističkih ideja.
Živahna, zabavna i nedovoljno provokativna ekranizacija devet priča iz "Dekamerona" nastala je 1971. godine, pod rediteljskom palicom italijanskog režisera Pijera Paola Pazolinija.
Književna djela
"Dijanin lov"
"Filostrato"
"Filokolo"
"Teseida"
"Ametova priča o nimfama"
"Ljubavna vizija"
"Elegija gospođe Fijamete"
"Fijezolanska priča o nimfama"
"Dekameron"
"Korbačo"
"Rime"
Dekameron
''Dekameron'' je vrhunac literarnog rada i umijeća Đovanija Bokača. Italijanski književni kritičar Natalina Sepanja, za razliku od mnogih, tvrdi da ovo djelo "nije lascivna i cinična zabava, već veliko književno djelo, vrlo ozbiljno intonirano, koje posmatra život oslobođen kompleksa važećih dogmi i opisuje ga u njegovom stvarnom obliku". ''Dekameron'' je bio bestseler toga doba, a, kao i svako veliko književno djelo, otkriva univerzalna izvorišta ljudskog ponašanja koje je skoro uvijek "ipak, samo ljudska komedija".