Kao i svaki čovjek, tako i pjesnik želi da traje ovozemaljskim drumom. Otkriva zrnce ljepote drumom prognanika, saosjeća sa drugim i drugačijim u riječi, u melodiji stiha i antistiha bez obzira na sve životne teškoće, govori Ružica Komar, pjesnikinja iz Bileće.
Njen dugogodišnji pjesnički opus nedavno je ovjenčan nagradom "Slovo Podgrmeča", koja joj je uručena na Književnim susretima "Šušnjar" u Oštroj Luci. Iako je iza nje veliki broj zbirki pjesama, radni vijek proveden u prosvjeti i mnoštvo nagrada, Komareva je i dalje po svojoj prirodi veoma skromna. U intervjuu za "Nezavisne" ova pjesnikinja, koja je rođena u Bileći, gdje je završila gimnazijsko školovanje, a potom Filozofski fakultet u Sarajevu, govori o književnoj kritici, ukusu čitalačke publike, ali i tome šta je dovelo do lošeg odnosa prema književnicima u BiH.
NN: Nedavno Vam je na Književnim susretima "Šušnjar" uručena nagrada "Slovo Podgrmeča". Koliko ona motiviše jednog pjesnika kako zbog same poruke koju nosi, tako i zbog te književne manifestacije koja traje već četiri decenije?
KOMAR: Nagrada "Slovo Podgrmeča" motiviše svakog stvaraoca jer u svom imenu sadrži duboku metaforu o ljepoti ljudske duše kočićevskih i ćopićevskih visina sa Grmeča i Podgrmeča, sa gorja ljudskosti, univerzalne ljepote, u poeziji jezika ljubavi nasuprot silama zla, od biblijskog bratskog raskola. Pjesnik se stihom ljubavi, po imperativu srca, opire zlu kako bi njegovao i sačuvao ljudskost, identitet vlastitog lica i jezika kome pripada, ali uz svestrano poštovanje drugačijeg. Istinski pjesnik ne posustaje dok gleda ovaj svijet čudesa. Pisanje mu je nužno kao žednom kapi vode sa izvora. Na književnoj manifestaciji "Šušnjar", koja traje 40 godina, a na kojoj sam učestvovala i prije posljednjeg rata, pjesnici se dostojanstveno sjećaju nevino stradalih, dok se zli duhovi vampire iz mikro i makro prostora. Pjesnički pomen na stradale u Šušnjaru, gradu sjenki, dio je izraza iz stalne plemenite borbe protiv raznovrsnog zla.
NN: Upravo je objavljena i Vaša knjiga kritika. Možete li za naše čitaoce otkriti nešto više o najnovijem djelu?
KOMAR: To je knjiga stvarana mahom u posljednje dvije decenije. Naslov je "Odgovornost riječi", a može se reći odgovornost čovjeka, čija je duša, po Kafki, zdenac. U knjizi, nakon uvodnog eseja o riječima, slijede mahom impresionistički kritički osvrti, kraći i duži tekstovi o 45 autora iz tekuće književne produkcije, kao i nekoliko tekstova o klasicima, a na kraju je opserviranje o značenju riječi u poslovicama. U svakom pogledu usuđujem se reći da je knjiga zanimljiva (obimna, mada nisu uneseni mnogi tekstovi) i izazov za dobronamjerne radoznale čitaoce. Predstavlja materijal koji može da posluži za kritikovanje i motiviše za kritičniji odnos u vrednovanju književnog teksta uopšte.
NN: Kad spomenemo kritiku, često se u književnim krugovima priča o nedostatku iste. Nedostaje li Vam kao piscu starijeg kova više književne kritike i na koji način mlađe ljude motivisati da se bave istom?
KOMAR: Rekla bih da književne kritike ima proporcionalno načinu čitanja, kako u književnim tako i u vanknjiževnim krugovima. U opštem, globalnom tumbanju mjera vrijednosti (gdje je potrošački prestiž u vrhu), u vrednovanju i nagrađivanju književnih djela upliću se razni negativni parametri, počevši od opšte neprofilisanih do ličnih ogledala. Takva ogledala uvažavaju sitne interese grupa i pojedinaca. Ima pojava da je književna kritika u službi neliterarnih ciljeva. Međutim, ima prijatnih iznenađenja, posebno u čitanju i kritičkim osvrtima književnika iz mlađe generacije, koji iskreno bezinteresnom ljubavlju čitaju i vrednuju lijepu riječ. Jedan od ciljeva književne kritike, po meni, trebalo bi da bude promjena i izgradnja ukusa šireg čitalaštva, koje je sluđeno nametanjem patetike i praznine bolesno ambicioznih autora. Ukus čitalačke publike zavisi i od onoga što joj se nudi. Može da izabere ako ima šta da izabere.
NN: Koliko ste kroz pedagoški rad nastojali da mlade talente usmjerite i pomognete im na tom nimalo jednostavnom spisateljskom putu?
KOMAR: Strašću i ljubavlju s kojom pišem stihove radila sam sa srednjoškolcima i pružala im vjeru u ljepotu poetske riječi. Ponosna sam što sam među đacima otkrivala darovite, posebno u nevremenu ratnog i poratnog doba. Mnogi su moji bivši đaci napisali sjajne pjesme, u literarnoj sekciji sam dodatno s njima radila, a neki su napisali i poetske zbirke koje čekaju svoje izdavače, čitaoce i kritičare.
NN: Činjenica je i da je odnos vlasti prema književnicima u BiH na neki način maćehinski. Prema Vašem mišljenju, zašto je to tako i na koji način piscima, a samim tim i pisanoj riječi vratiti status koji im pripada?
KOMAR: Moj je utisak, a Prust reče da je utisak mjera za istinu, da su jednostavno u svim turbulencijama društvenim svi, i ti koje vi zovete vlast, izgubili kompas kad je u pitanju književnički status. Prisutna je linija nezamjeranja, snažan uticaj manje darovitih a više dobrih trgovaca pojedinih interesnih grupa, koji djeluju iz šire regije. Čini se da su u dvodecenijskom hodu zakazali svi, i oni, kako vi kažete vlast, ili bolje reći oni koji su obavezni da procjenjuju, kritički analiziraju realizaciju odluka sistemskih rješenja. Zakazala je i materijalna potpora, zakonski propisi, izdavaštvo, dugoročnije planiranje razvoja kulture, prevodilačka djelatnost, kadrovska rješenja... Istovremeno, još je veća odgovornost pisaca (čast izuzecima) koji ne reaguju na pojave anomalija i ne utiču da se uspješnije mijenjaju tokovi u kulturnom životu, koji ne oskudijeva paradom i površnim manifestacijama. U cilju izgradnje ukusa nužno bi bilo, prije svega, pročešljati kompletna sistemska rješenja u oblasti kulture, posebno statusa književnika i književnih organizacija.