Za nestabilan martovski dan preporučio bih roman Zvonimira Majdaka "Kužiš, stari moj''.
Pomenuto djelo je prvi put objavljeno 1970. godine i specifična je autorska kompilacija bijesa generacije i skromnih stremljenja marginalizovanih neuniformisanih nikogovića. Pisana sočnim uličnim jezikom zagrebačkih haustora, tehnikom "govora u magnetofon'', "Kužiš, stari moj" je zbirka mladićkih neuspjeha, nesnalažljivog "fakina" Gliste i nemoralnih savjeta njegove sjenke, hvalisavog bezimenog pripovjedača. Zanimljivu storiju o "frajeru'' odraslom u crnotalasnom miljeu predgrađa Zagreba i njegovom poimanju svijeta dopunjuje galerija likova živopisnih nadimaka (Tatek, Jumbi, Kurbla, Milček). Svrsishodnim šturim rečenicama, Majdak nas šarmira pričom o polusvijetu i društvenom kalu te otkriva naličje grada kroz memljive i zadimljene prostorije u kojima obitavaju smutljivci u čijem životu postoji samo jedan cilj: da se pregura današnji dan.
Značaj ovog romana uviđamo i kroz njegovu tiražnost. Kao jedan od prvih jugoslovenskih bestselera (osam izdanja za tri godine), imao je i tri neuvjerljiva nastavka ("Stari dečki", "Gadni parking", "Lova do krova"), a prerađen je i za istoimeni film i monodramu.
Smatram da je potrebno dati i posebnu uputu za pravilno korištenje ovog djela manje iskusnim čitaocima. Roman obiluje političkim nekorektnostima, seksističkim frazama, evroskepticizmom, antivjerskim i antivegetarijanskim raspoloženjem, te se ne preporučuje čitaocima modernijih shvatanja.
Milan Milošević, profesor srpskog jezika i književnosti