BEOGRAD - Pisac, ljekar, naučnik, akademik, prevodilac Laza Lazarević jedinstven je slučaj stvaraoca u literaturi, koji je sa opusom od samo devet završenih pripovjedaka stekao besmrtnu slavu.
Lazarević se rodio prije 160 godina, 13. maja, a preminuo je januara 1891, a da nije imao ni punih 40 godina.
Njegovo ime upisano je krupnim slovima i u istoriju srpske medicine, pošto je odmah po povratku sa studija u Berlinu, gdje je doktorirao sa najvišim ocjenama, pristupio modernizaciji rada u bolnicama.
Otvorio je četiri klinička odjeljenja, uveo je prijemnu ambulantu u bolnici, bio je lični ljekar kralja Milana Obrenovića, a kada je postao upravnik Opšte državne bolnice oformio je "Odsek za lečenje staraca" i tako postao prvi srpskli gerijatar.
Veoma aktivan u kulturnom i političkom životu Srbije, Lazarević je stizao i da prevodi i to ne samo beletristiku (Gogolja), već i političke spise kao što je knjiga "Šta da se radi" Nikolaja Černiševskog, koja je bitno uticala na formiranje Svetozara Markovića i srpske ljevice.
Međutim, svi koji završe osmogodišnju školu pamte Lazarevićeve pripovjetke, od one prve, koju je napisao tokom studija u Berlinu - "Švabice", pa preko "Prvi put s ocem na jutrenju" do "Školske ikone", "U dobri čas hajduci", "Na bunaru", "Verter", "Sve će to narod pozlatiti" i "Vetar".
Za života objavio je samo jednu knjigu "Šest pripovedaka", preostale tri su štampane u časopisima, dok je osam ostalo nedovršeno.
Kao naučnik je bio mnogo plodniji; objavio je 80 radova što mu je donijelo i članstvo u Srpskoj kraljevskoj akademiju nauka i umjetnosti.
Uspješan u svim oblastima kojima se bavio, lijep, šarmantan, omiljen u društvu, blagorodan i pametan Laza Larević nije imao srećan lični život.
Ljubav prema Njemici Ani Gutjar ovjekovečio je u "Švabici" ali je manje je poznato da se još prije odlaska u Berlin, dok je na Velikoj školi studirao prava, zaljubio u Jelicu Milinović. Ona je bila komšinica Milorada Popovića Šapčanina, oženjenog najstarijom Lazinom sestrom Milkom, kod kojih je Laza stanovao.
Da je uspomenu na Jelicu nosio do kraja života svjedoče sve njegove pripovjetke u kojima je slavio ljepotu crnih očiju kakve je ona imala. Idila je naglo prekinuta kada je Lazarević dobio državnu stipendiju da ode u Berlin na studije medicine što mu je bila životna želja.
Ni ljubav sa Anom Gutjar, ćerkom gazdarice kod koje je stanovao, nije imala srećni kraj, ali barem je srpska književnost postala bogatija za "prvi gradski ljubavni roman", kako su njegovi savremenici označili novelu "Švabica" u kojoj je ta veza opisana kroz 13 "pisama".
Večernje sjedeljke sa Anom prekida poziv da se nesvršeni medicinar vrati u Beograd da bi učestvovao 1876. u srpsko-turskom ratu.
Poslije rata vraća se u Berlin, ali se veza sa Anom ne obnavlja, kao što je i prvu ljubav Jelicu zatekao udatu kada se vratio u Beograd.
Nakon postavljenja na mjesto ljekara Okruga beogradskog 1881. Lazarevića "uvlače" u brak, kako tu epizodu iz njegovog života opisuje Milan Jovanović Stojmirović u knjizi "Siluete starog Beograda".
Lazarević je bio pobratim Koste, sina predsjednika vlade Nikole Hristića, koji je ušao u politiku kao zet Tome Vučića-Perišića.
"Kosta ga je odveo svojima na večeru i tamo mu je bila 'servirana' i crnpurasta Poleksija koju je Laza iz razdraganosti od razgovora i pića poljubio, a Hristiću su onda radosno počeli galamiti i čestitati vjeridbu", zabilježio je Stojmirović.
Lazina majka je ovaj brak prokomentarisala: "To nije brak iz ljubavi, ni brak iz račina", čime je željela da kaže da je bio nepotreban.
Na vjenčanju, kum mu je bio kolega i urednik časopisa "Otadžbina" dr.Vladan Đorđević.
Mireći se sa sudbinom, Laza uz Poleksiju postaje jedan od stubova beogradskog društva i u to vrijeme gradi dom koji se i danas nalazi na početku Hilandarske ulice. Tu im se rađaju djeca Milorad, Anđelija, Kuzman i Vladan.
U srpsko-bugarski rat Lazarević je otišao sa činom majora saniteta, a vratio se kao pukovnik, ali je njegovo nježno zdravlje bilo još više ugroženo. Preživio je smrt voljene majke i dva sina, a kada je od Akademije dobio nagradu za najbolju priču, koja je iznosila 150 dukata, već je znao da je na samrti.
Savremenici su zabilježili da je supruzi 10. januara u podne najavio: "Putovaćemo u osam i po", a kada je izdahnuo kazaljke sata su pokazivale osam i tri četvrt.
Neosporno najbolje pero srpskog realizma trebalo bi da ima žive potomke pošto se, prije dve decenije kada je obilježavan vijek od njegove smrti, oglasio čituljom njegov praunuk, inženjer Milorad Lazarević.
Magazin "Duga" je tada zabilježio da Milorad ima sina Lazu nazvanog po čukundedi.