U djelu "Most na Žepi" nobelovac Ivo Andrić, opisujući graditeljsko čudo izgubljeno u planinskoj zabiti, upoređuje vitku i prozračnu siluetu mosta sa dva mlaza vode koji su, svaki sa svoje obale, šiknuli i ostali da lebde u kršu i divljini. U Andrićevoj slici most simbolizira ne samo pružene ruke već i zaustavljenu viziju svjetlosti, luk duge prema kojem se usmjerava očarani pogled.
U svijesti ljudi mostovi su uvijek imali trajniji karakter i dragocjenije značenje od svih građevina podizanih gdje su se ukrštali i presijecali putevi potreba i sudbina generacija. Oni se mogu uporediti samo sa bogomoljama pod čijim svodovima, u čaroliji zarobljenih vijekova, leluja nebeska svjetlost i kaplju riječi ljubavi. Uzbuđenje pred takvim slikama, opredmećenim predjelima snova i maštanja, može se izreći samo jezikom poezije. Sva iz fluidnih stanja i raspoloženja poezija je najsličnija muzici, žuboru svjetlosti, čistim sferama nadegzistencije u kojima se obdareni smrtnik diže prema prostorima transcedentalnog.
Poput ova dva Andrićeva mlaza i ova dva pjesnika istinskog talenta i velikog srca, pohrlili su da se sretnu poezijom i ljubavlju i tako izgrade most nad prolaznošću koja pustoši biće i ostavlja malo razloga za snove. Dva pjesnika sa Balkana iz Mostara Pero Zubac i Mišo Marić, odrasli u sjenci starih zdanja čiji su ktitori bili pjesnici, vladari duše i blage riječi izgradili su svojom poezijom najljepši most među dušama. Ono što pjesnike spaja to je, najprije, talenat i obilje duha duše, to divno bogatstvo plemenitih bića.
U ovoj poeziji ispjevanoj u ritmu srca, sve je prozračno, čisto i beskrajno kao stepski vidik. Pero Zubac je svoje stihove ispunio svjetlosnim kišama Mostara tako da i sada čujem njihovu jeku.
On je na svojim lirskim platnima naslikalo uspomene na svoje dane provedene u Mostaru koje je ponio u svom pamćenju.
Zubac je kroz vrijeme gazio tragovima sna isto kao i Mišo Marić.
Ono što ih u njihovoj poeziji najviše spaja nije samo neka zagonetna prošlost, miris, dah, vrijeme iznad vremena, nego i zajednički jezik i grad velikih pjesnika u kom su našli ne samo razlog svog ljudskog približavanja nego i materijal za gradnju zajedničkog mosta, mosta od duše.
U ovoj poeziji, raspjevanoj nestašnim rimama i milozvukom samoglasnika sve je prožeto nježnom snagom i darežljivom ljepotom.
Sve što ispunjava srce, sve nade, bojazni, treperenja, sve to živi u ovim njihovim knjigama u ljepoti riječi koje su upućene čovjeku i njegovoj težnji da se umjetnošću uzdigne u više sfere duha, u sazvučja sklada i osmišljenog postojanja, umjetničke kreacije koja obogaćuje i oplemenjuje svijet i svijest čovjekovu.
U svojim knjigama pjesnici su unijeli tako mnogo duše i dobrote tako da me njihova poezija ispunjava iskrenim uzbuđenjem kao susret sa dragim licima, veličanstvenim građevinama i očaravajućim pejzažima. Misli, emocije i snovi slili su se u jedinstveni bruj boje sjećanja i sanjarenja.
Pjesme u njihovim knjigama su dugo nastajale tako kad ih danas čitam imam osjećaj da su i morali napisati. One su jednostavno iz njih grunule kao neka rijeka obasjana nekim čudnim sjajem.
Danas kada čitam njihovu poeziju, imam osjećaj da čitam jedan lirski dnevnik svojih prijatelja, pa zar treba nešto ljepše od toga.