Literatura za razbibrigu, u koju spadaju i ljubavni romani, jedna je od najomiljenijih, pogotovo ženama.
Pod "ljubićima" se ne misli uvijek na bestselere, nego i na one manje knjige, s "providnom" pričom, koje takođe smiruju živce i odvode misli od sumorne svakodnevice.
Tako su u fiktivnom svijetu filipinskog izdavača ljubavnih romana "Dragocjena srca" (Precious Hearts) ljudi bogati, promiskuitet i homoseksualnost su zabranjeni, a priča, koja se proteže na 128 stranica, uvijek ima srećan kraj.
Ultrajeftine lokalne verzije britanskih "ljubića" izdavačke kuće "Mills & Boon" najpopularnije su knjige na Filipinima, a njihovi autori su čuvari konzervativnih hrišćanskih vrijednosti i heroji borbe protiv nepismenosti među siromašnima.
"Neki ljudi smatraju da je to đubre, ali barem oni siromašni čitaju", navodi Segundo Matias, direktor "Dragocjenih srca".
Njegova kuća mjesečno izbaci 50 naslova i dominantni je izdavač žanra koji privlači milione čitalaca.
Po cijeni od 37 pezosa (oko 87 centi), napisani na jednostavnom tagalog dijalektu, ovi romani su se pojavili početkom osamdesetih, kada je ekonomska kriza primorala uvoznike takozvanog ženskog štiva da potraže druge opcije.
Matias objašnjava da se ispostavilo da su lokalne verzije bile mnogo popularnije, dijelom zbog toga što je radnja tekla brže nego u uvoznim romanima.
"Filipinci ne vole dosadne stvari. Oni žele da se priča brzo odvija", kazao je nekadašnji scenarista.
Matias je dodao da je još jedan važan razlog popularnosti ovih romana moralni kodeks koji odražava vrijednosti koje poštuje većina Filipinaca.
U ovoj većinski katoličkoj zemlji razvod, abortus i istopolni brakovi su i dalje nezakoniti i tabu.
"Nema skakanja iz kreveta u krevet niti nemorala. Ne dozvoljavamo kraj gdje je jedan od likova u braku, a drugi nije. Onda ne treba da budu zajedno. Na Filipinima to nije dozvoljeno", objašnjava on.
U zemlji gdje gotovo četvrtina populacije živi od jednog dolara dnevno ili manje, romani su popularni jer uvijek nude nadu.
Jedan od autora, Maja Hoze, koja je počela s pisanjem devedesetih godina prošlog vijeka, kaže da je poenta da se roman završi ili brakom ili dubokom posvećenošću glavnih junaka.
"Knjiga mora da bude dugačka 128 strana. To je formula. I mora da ima srećan kraj. Ukoliko nema srećan kraj čitalac će biti uvrijeđen", objašnjava ova majka troje djece.
Autori uglavnom nemaju iskustvo u pisanju i većina njih su domaćice, studenti ili računovođe.
Hozeova objašnjava da joj je potrebno između dvije i četiri nedjelje da napiše knjigu, dok oni baš plodni autori godišnje izdaju i po 100 naslova.
Ipak, čak ni najpoznatiji pisci ne zarađuju dovoljno da bi živjeli od ovog posla. Izdavači ih plaćaju oko 5.000 pezosa (120 dolara) po naslovu.
Melani Tamaho, 51-godišnjakinja koja kuva i čisti za bogate porodice, već 10 godina svoje slobodno vrijeme i novac troši na romane.
"Ako je priča dobra, provedem cijelu noć čitajući. Nekad zamišljam da sam ja glavni lik - neko ko je siromašan i kome se posrećilo kada je pronašao posao u inostranstvu", priča ona.
Svaki naslov štampa se u 5.000 primjeraka, što izaziva zavist "ozbiljnih" pisaca.
"Ozbiljni pisci treba da budu srećni ako prodaju 1.000 primjeraka", kaže Hozeova.
Knjige su popularne i u svijetu, zahvaljujući tome što devet miliona Filipinaca živi i radi u inostranstvu.
Najpoznatiji autori idu na turneje po Hong Kongu, Singapuru i drugim gradovima, gdje radi stotine hiljada filipinskih sobarica, njihovih najvjernijih čitateljki.
Denis Gonzales, predsjedavajući vladinog odbora za razvoj književnosti, rekao je da su ljubavni romani važan način održavanja interesovanja za pisanu riječ u vremenu brzog razvoja tehnologije.
"Bolje je čitati 'ljubiće' nego gubiti vrijeme na slanje porukica", kazao je on i dodao da svega 22 odsto odraslih Filipinaca čita knjige.