U proučavanju smisla čovjeka i života znatno napredujem. Imam vjeru u sebe. Čovjek je misterij, ako provedete cijeli život pokušavajući ga shvatiti, nemojte reći da ste izgubili vrijeme. Bavim se tom misterijom jer želim biti čovjek, jedan je od poznatih citata Fjodora Mihailoviča Dostojevskog.
Ovaj ruski književnik, romanopisac, novelist i publicist rođen je 11. novembra 1821. godine u Moskvi.
Dostojevski je bio sin doktora, pripadnika nižeg plemstva kojeg su ubili vlastiti kmetovi zbog okrutnosti i ponižavanja, dok mu je majka umrla još dok je bio dječak.
Budući pisac pohađa i završava vojno-inženjerijsko obrazovanje u Petrogradu, no rano odlučuje da će se posvetiti književnom pozivu.
Mladi književnik prevodi Balzakovu "Evgeniju Grande" i pod uticajem Gogolja piše svoje prvo djelo, kratki epistolarni roman "Bijedni ljudi". Ovo djelo je prikazom trpnji i zanosa takozvanih "malih ljudi" oduševio najznačajnijeg ruskog kritičara Visariona Bjelinskog i lansiralo Dostojevskog u sferu eminentnih ruskih književnih krugova. Autor se kreće u društvu literata i dobrostojećih mecena i plemstva, ali izgleda da su njegova sramežljivost, počeci manifestacije živčanih poremećaja, koji su kasnije dijagnosticirani kao epilepsija, kao i sklonost hrišćanskom misticizmu doprinijeli da nije bio u potpunosti prihvaćen u liberalno-sekularnim krugovima.
Godine 1846. Dostojevski piše kratki roman "Dvojnik", međutim ovo originalno djelo, bogato psihološkim uvidima, nije naišlo na zadovoljavajući prijem, jer po usmjerenju i profilu pripada u stvari 20. vijeku.
Dostojevski je bio član "Petraševaca", a 1849. godine dolazi do njihovog hapšenja, te sadističke farse koju je izvela carska policija, a pisac i njegovi drugovi su u zoru izvedeni na iscenirano strijeljanje, međutim pomilovani su i osuđeni na sibirsku robiju i progonstvo. Na robiji Dostojevski proživljava teške dane, zdravlje mu se pogoršava, a snagu nalazi u revitalizaciji hrišćanske vjere, te prolazi ideološku preobrazbu. Pisac je četiri godine robijao, a nakon toga je četiri godine prisilno služio kao običan vojnik u teškim uslovima zabačenih krajeva azijske Rusije. Tu je i upoznao svoju prvu suprugu, tuberkuloznu i histeričnu udovicu Mariju Dmitrijevnu Isajevu, koja mu je kasnije poslužila kao prototip za niz ženskih likova u romanima.
Nakon povratka u Petrograd, objavio je "Zapise iz mrtvoga doma", poludokumentovani opis vlastitog robovanja koji realistički rekreira situacije u sibirskom zatočeništvu.
Slavnog pisca, međutim, zadesile su nesrećene porodične prilike, prvi brak je završio smrću žene, pojačavali su se njegovi simptomi epilepsije, umro mu je i brat Mihajlo, a u to vrijeme je ušao u vezu s radikalnom ruskom feministkinjom.
Neka od njegovih najzanačajnijih ostvarenja su "Zapisi iz podzemlja" "Mladić", "Zločin i kazna", "Idiot".
Dostojevski je razvio tehniku struje svijesti davno prije nego što je postala popularna u anglo-američkom romanu 20. vijeka, a posljednje, najopsežnije i najveće djelo, "Braća Karamazovi" napisao je 1881. godine.
Dostojevski je umro 1881. godine u Petrogradu, iznenada, nakon krvarenja uzrokovanog epileptičnim napadom. Život mu je u posljednjim godinama bio sređen, i može se reći da se oslobodio materijalne oskudice i nevolja koje su ga pratile veći dio života. Priređen mu je veličanstveni posljednji oproštaj, u kojem je, po procjenama policije, učestvovalo od 60.000 do 100.000 ljudi. Sahranjen je, protiv svoje želje, kraj dvorskog pjesnika Žukovskog, a ne uz grob prijatelja Njekrasova, pjesnika "tuge i osvete".
Citati
- - Prava istina se uvijek čini nevjerovatna. Da bi istina ispala vjerovatnija, treba joj svakako dodati malo laži. Ljudi tako uvijek i rade
- - Zlatna sredina: ni glup, ni pametan, prilično nenadaren i kao da sam pao s Mjeseca
- - Uvijek se nađe više redovnika nego razuma
- - Ima mnogo misli koje su tu uvijek, a opet su odjednom nove