Fedor Marjanović, književnik iz Banjaluke, nedavno je u izdanju "Plavog maka", relativno nove izdavačke kuće u Srbiji, objavio knjigu poezije "Bitke koje nisu naše". Prethodno, tačnije 2021. godine, banjalučki "Imprimatur" objavio mu je i zbirku priča "Junak bez lica" za koju je dobio nagradu "Milenko Stojičić".
Dobitnik je još nekoliko priznanja i nagrada za svoj dosadašnji književni rad, a trenutno je zaposlen kao bibliotekar u banjalučkoj Gimnaziji i pohađa doktorske studije na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.
Povodom nove knjige govorio je za "Nezavisne".
NN: "Bitke koje nisu naše" otvara pjesma "neadekvatnost riječi". Koju težinu, po Vašem mišljenju, u našem vremenu ima izgovorena ili zapisana riječ?
MARJANOVIĆ: Ovo pitanje je zanimljivo, jer može da se odnosi na različite sfere djelovanja, kao što se riječi koriste u različite svrhe. Načelno, težina riječi je uvijek bila velika, jer riječi nisu samo sredstvo komunikacije, one su način na koji doživljavamo svijet, druge ljude i sebe same. U tom smislu one su uvijek osuđene na to da manje ili više promaše svoju metu. Možemo li riječima u potpunosti opisati nekoga? Možemo li sebe? Dvije različite osobe će isti događaj predstaviti na različite načine, kao što će ga opisati različitim riječima. Riječi su od presudnog značaja u intimnim ili opštim pitanjima, u ljubavnoj svađi, kao i u pregovaranju rata i mira. U poeziji su jedino oružje koje imamo, ali su i same sebi cilj. Poezija zapravo traga za suštinom riječi.
NN: Šta su i koje su to bitke koje nisu naše?
MARJANOVIĆ: Bitke koje nisu naše u najširem mogućem značenju jesu one bitke koje nismo birali, koje su nam nametnute, koje moramo voditi protiv svoje volje. U konkretnoj pjesmi iz koje je naslov preuzet, najbanalnije rečeno, misli se na borbu ljubavi i mržnje, ali ta sintagma je odgovarala kao opis cjelokupne zbirke, jer u svakoj pjesmi se opisuje određena bitka. Na samom kraju, život je bitka koja nije naša. Postavlja se pitanje kako se izboriti sa njima, jer neke od njih se ne tiču samo nas i nisu usmjerene samo na nas. Rat, koji se kao lajtmotiv javlja u mnogim pjesmama, koji je dio naše stvarnosti, jeste bitka protiv koje pojedinac ne može skoro ništa. Naša društvena i politička stvarnost isto tako. Ipak, mislim da biti čovjek znači ne pokleknuti i pronaći svoj način borbe. Moj je pisanje.
NN: S obzirom na to da u prvom ciklusu zbirke "pobijanje zakona gravitacije" dominiraju ljubavne teme, recite nam šta mislite o ljubavnoj poeziji kao višemilenijumskoj konstanti u istoriji čovječanstva? Da li je upravo ta i takva poezija ona pomoću koje ćemo i u budućem vremenu razlikovati pjesnika od kreativnosti raznih aplikacija vještačke inteligencije?
MARJANOVIĆ: Ljubav jeste jedna od najvećih tema i u književnosti i u filozofiji, iako se danas često doživljava kao trivijalnost. Razlog tome je što je s jedne strane najčešće nalazimo na stranicama banalnih ljubića, a sa druge strane što se "visoka" književnost zatvorila u izvještačeni elitizam. Postoji potreba da se književnost i umjetnost uopšte spoje isključivo sa angažmanom, što meni dođe kao tautologija, jer svaka dobra književnost je po svojoj suštini angažovana. Iako u nekim od svojih pjesama govorim direktno o našoj društvenoj i političkoj situaciji, neke od mojih najangažovanijih pjesama jesu ljubavne. Zbog ljubavi i jesmo živa bića, što indirektno svojim pitanjem i primjećujete. S vremena na vrijeme volim da se igram s vještačkom inteligencijom, iako na veoma rudimentarnom nivou. Ono što sam primijetio jeste da ta vrsta inteligencije posjeduje mnoštvo podataka kojima ne zna upravljati dok je neko ne usmjeri. Neke stvari koje su nama logične i podrazumijevaju se, njoj se moraju naglasiti. Sa druge strane, ona je sposobna da prenese osjećaj topline u komunikaciji, ali to je opsjena, odnosno algoritamska jedinica koja kopira stvari koje ne može da razumije. Sada se postavlja pitanje, kako kopirati ljubav? Ne vjerujem da je to nemoguće, ima ljudi koji to vrlo dobro rade, ali opet to uspijevaju zato što su nekada voljeli ili željeli da budu voljeni. Vještačka inteligencija nema taj poriv, ona je program koji ispunjava svoju svrhu. Kako će njen razvoj ići, ne bih znao reći, ali mislim da je istinska i proživljena emocija ono što nas danas razlikuje od robota.
NN: U jednoj pjesmi ispisujete stih "pravilan odgovor na svako poniženje je osmijeh". Ko su, po Vašem mišljenju, danas i ovdje "poniženi i uvrijeđeni"?
MARJANOVIĆ: Svi pomalo. Ne vjerujem da je to odlika samo našeg vremena, ali današnji sistem je organizovan tako da je najbolje rješenje za sve "ćuti i trpi". Nisam za to da se za svaku sitnicu diže revolucija, ali istina je da smo došli do toga da na poniženja odgovaramo osmijehom, onim prijetvornim, koji najviše boli nas same. Najgore je to što tu vrstu poniženja prihvatamo kao neminovnost i kao obavezu. U tome leži najveće poniženje današnjeg čovjeka.
NN: Šta je za Vas poezija, da li je to možda "zla klica strašne nade" iz Vaše pjesme "Grad od kostiju"?
MARJANOVIĆ: Za mene jeste. Već sam rekao da je moj način borbe pisanje. Poezija jeste vrsta bijega od sebe i suočavanja sa sobom. Bijega od sebe, jer emocije koje prenosite više ne pripadaju vama, već onome ko čita. Zato pisanje ne treba da bude plačljivo kukumakanje nad sopstvenim životom, već borba da se riječima izrazi ono što vidimo i osjećamo, ali tako da će te riječi probuditi emociju kod drugih. Suočavanje sa sobom, jer da bismo napisali i pročitali jednu pjesmu kako valja, moramo da pogledamo sebe u oči i suočimo se sa svim svojim nedostacima, grijesima. Ovdje ne mislim samo na lične nedostatke, već ubrajam i nedostatke našeg društva, naše generacije, naše okoline, koje isto tako pripadaju nama. Snaga poezije je u tome što nas ona tjera da mislimo i osjećamo više i dublje nego što smo prije radili. Vjerovatno je zato malo ljudi čita.
NN: Kako na sopstvenom primjeru objašnjavate razliku između proze i poezije, recimo, razliku u stvaranju knjiga "Junak bez lica" i "Bitke koje nisu naše"?
MARJANOVIĆ: Nekoliko puta sam naveo jedan metaforičan primjer. Pisanje proze, bilo da je roman ili pripovijetka, djeluje poput arhitekture, poput projektovanja građevine. Imate određenu priču, određene likove u toj priči, fabulu i siže. Sve te elemente morate isplanirati i od njih izgraditi jednu stabilnu strukturu. Naravno, nije sve tako proračunato i često je prilikom pisanja važna intuicija. U određenim trenucima djeluje kao da junaci i priča ožive, pa vam ostaje samo da pratite njihovo vođstvo, ali uglavnom, potrebno je imati bilo kakav plan. Mora se znati gdje je glava, gdje je rep, gdje temelj, a gdje krov. Poezija je više poput rada u rudniku. Ona traži da se kopa duboko u sebe, dok se ne nađe odgovarajuća riječ, baš ona prava riječ koja predstavlja ono što smo željeli. Za to je potrebna duboka koncentracija, koja nekada djeluje nadljudski. Potrebna je i za prozu, ali dok taj jezik često služi za opis radnje, u poeziji svaka riječ mora da ide pod kožu.
NN: Trenutno ste doktorand na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Šta zaokuplja Vašu naučnu pažnju, a što bi moglo biti tema Vaše doktorske disertacije?
MARJANOVIĆ: Tema kojom se bavim jeste poetika mita u romanima Gorana Petrovića. Mit je moja strast i u književnom i u istraživačkom smislu, tako da sam odlučio da spojim ugodno sa korisnim, a Goran Petrović je jedan od mojih omiljenih pisaca. Trenutno sam u fazi pisanja disertacije i prolazim onu najgadniju vrstu pakla, tjeranja samog sebe da pišem, ali kada se na to odlučim, sve ide vrlo lako.
NN: Kako je pedagogija uticala na Vaš književni rad i obrnuto?
MARJANOVIĆ: Moguće da je uticala više nego što sam svjestan, jer kad bolje razmislim, u mojim pjesmama protagonisti su često djeca. Smatram da je vrlo bitno da te mladi prepoznaju i zavole tvoje pisanje, ali ne treba upasti u zamku da svojim djelom podučavamo nekoga i dijelimo mudre savjete šta i kako treba raditi. Ko sam ja da to radim? Književno djelo nije priručnik lijepog ponašanja niti pravilnog življenja, a niko i ne zna kako se pravilno živi. Prije treba da bude otvoren tekst iz kojeg će čitaoci sami tražiti zaključke. Dok sam radio u nastavi, trudio sam se tako da pristupim predavanju književnosti. Učenike sam podsticao da sami donose svoje zaključke, ali za to su morali da imaju argumente. Smatram da se samo tako može predavati književnost, otvaranjem prostora za argumentovanu interpretaciju, a ne zatvaranjem u misaone kalupe.
NN: Gdje vidite Banjaluku na regionalnoj književnoj mapi?
MARJANOVIĆ: Ima nekoliko godina otkako sam intervjuisao Tanju Stupar Trifunović i tada je rekla da očekuje bum banjalučkih književnika. Mislim da se to danas dešava. Djeluje mi kao da su prethodne generacije književnika koji su se proslavili u Banjaluci, ostali poznati samo u Banjaluci. Sada se javlja jedan novi talas, ljudi moje i starijih generacija, koji ne biraju samo teme od lokalnog značaja, pa i ako su lokalne, dovoljno su važne da se mogu osjetiti i na drugim mjestima. Tu je svakako značajan trenutak što je Stevo Grabovac dobio NIN-ovu nagradu, ali i da se to nije desilo, pojavljuju se nova i zanimljiva književna imena. Mislim da je vrlo bitno što se tu nalazi i mnogo žena, zbog čega se u prethodno dominantnoj muškoj percepciji pokazuje jedno novo viđenje svijeta i ispostavlja se da je ono uspješnije od starog. Ja imam dvije knjige i smatram da sam još zelen za neki konkretan književni uspjeh, ali ova pojava mi kao muškarcu nimalo ne smeta, štaviše, čast mi je što stvaram u jednom takvom trenutku i što u tom talasu značajnih književnica mogu da ponudim i jednu mušku perspektivu koja je možda drugačija od dosadašnje.
NN: Za kraj, da li ptice bolje pjevaju rodoljubivu poeziju ili Josipu Lisac?
MARJANOVIĆ: Sve što pjeva Josipa Lisac za mene je rodoljubiva poezija.