Marko Milovanović Marun pjesnik je i kulturni poslenik iz Srebrenice, koji je do sada objavio tri knjige: "Oči domaćih noći" (2017), "Svevideći mrak" (2020) i "Skućište" (2024).
Na čelu je rukovodstva SPKD "Prosvjeta" iz Srebrenice, uređuje časopis "Srebrni vijenac" i pokretač je Prosvjetno-kulturnog zbora "Stopama Luke Milovanova Georgijevića", čije je sedmo izdanje održano u decembru prošle godine. Upravo o utiscima sa pomenutog zbora, ali i uopšteno o stanju u književnosti i kulturi, ovaj autor je govorio za "Nezavisne".
NN: Ukratko, kakvi su utisci sa sedmog izdanja zbora koji vodite?
MILOVANOVIĆ: S obzirom na to da je, uslovno rečeno, u malim sredinama, što Srebrenica u kulturološkom i obrazovnom kontekstu zasigurno nije, zastupljena "kultura dovođenja kulture", uvijek posebno zadovoljstvo predstavlja promocija stvaralačkog uzleta ljudi iz neposrednog okruženja. Kao urednika izdavačke djelatnosti "Prosvjete" najprije me raduje predstavljanje prvih knjiga, pisaca za koje će se sigurno čuti, Iva O. Andrića i Stribora Đurića. Ništa manje bitan je mali jubilej povodom 20. izdanja Časopisa za kulturu, književnost i umjetnost "Srebrni vijenac". U kontekstu decentralizacije kulture podrška angažovanih intelektualaca, poput Branislava Zubovića, Dušana Pejića, Milana Gromovića i Slađane Milenković, na najvjerodostojniji način iznova aktuelizuje lik Luke Milovanova Georgijevića, ali i Zvonimira Šubića, Boška Milovanovića i Živana Jovanovića. Čin dodjele nagrada laureatima je uveličan veličanstvenim nastupom dječjeg hora "Ludmer", kao i predstavljanjem jedne od najčitanijih proznih knjiga regiona "Djeca koju nije volio svijet", autora Bojana Vegare. Četvorodnevni program je okupio ljubitelje kulture, književnosti i muzike, uz vrlo dobru posjećenost i medijsku prisutnost.
NN: Koliko je srebrenička "Prosvjeta" svojim aktivnostima uspjela da iz zaborava otrgne ime Luke Milovanova Georgijevića?
MILOVANOVIĆ: Filolog, učitelj, književnik, pravnik, filozof i pjesnik Luka Milovanov Georgijević je svakako bio predmet interesovanja uže naučne javnosti. Poštujući kanonski obrazac naše kulture, osim u užim stručnim krugovima, Luka Milovanov Georgijević skoro da se nije pominjao. Ništa svrsishodnije se nije moglo desiti, no da se u njegovom mjestu rođenja pokrene manifestacija koja nosi njegovo ime. Mi danas govorimo i pišemo po uzoru na Lukine oglede iz 1810. godine. Sa Savom Mrkaljem je još te godine radio na reformi našeg pravopisa i književnog jezika. Koliko je bio u službi naroda, govori i činjenica da u okolnostima stroge cenzure i osude buržoazije nije odustajao od tvrđenja da prost narodni jezik mora postati osnova tadašnjeg književnog jezika, koji nije bio dovoljno razumljiv narodu. Narod danas zna za Vuka Karadžića, ali mora saznati i za Luku Georgijevića, koji je zajedno sa Vukom 1814. godine stvarao prvu srpsku gramatiku, Pismenicu serbskoga jezika. Prije tri godine smo obilježili 190 godina od štampanja njegovog Opita, kapitalnog djela u kom se predstavio kao prvi teoretičar književnosti i akcentolog, a pretprošle godine 240 godina od Lukinog rođenja u tadašnjoj nahiji srebreničkoj. Zahvaljujući bijeljinskom odboru "Prosvjete", održan je naučni skup na kom su bijeljinski i beogradski univerzitetski profesori stručnim radovima iznova rasvijetlili Lukin književni i lingvistički rad. U decembru je manifestacija protekla u znaku obilježavanja 215 godina od momenta kada se pojavio kao prvi pjesnik za djecu. Program je protekao uz recitovanje nekoliko njegovih pjesama, ali i nastup dječjeg hora "Ludmer", što nas je podsjetilo na vrijeme kada su njegove pjesme bile neizostavan dio školskih svečanosti i priredbi u Budimu i Pešti. O jednom od najobrazovanijih Srba svoga doba, podjednako genijalnom i nesretnom, u intelektualnom krugu sa Jovanom Berićem, Savom Mrkaljem, Dimitrijem Frušićem i Dimitrijem Davidovićem, nastojaćemo u dogledno vrijeme da napišemo monodramu. Krenuli smo skromnim koracima, ali pjesnička nagrada "Luka Milovanov Georgijević" postaje sve zapaženija.
NN: Da li ste zadovoljni ulaganjem nadležnih institucija u Vaš rad i uopšte u kulturu u Srebrenici?
MILOVANOVIĆ: SPKD "Prosvjeta" Srebrenica kao najstarije aktivno društvo, osnovano daleke 1907. godine, nikada nije imalo povlašten tretman od opštinskih vlasti. Ali u periodu od 2017. godine do 2025. izdvajana su dovoljna finansijska sredstva za pokrivanje troškova štampanja tri broja časopisa "Srebrni vijenac", studentske stipendije "Luka Milovanov Georgijević", održavanja manifestacije posvećene Georgijeviću i plaćanja osnovnih troškova za goste učesnike niza programa tokom godine. Već od prošle godine sredstva su smanjena, a prijedlogom budžeta za 2026. godinu svedena na simbolično sramotan iznos. Institucionalizovana kulturna scena, globalno gledano, povlaštena je znatnim izdvajanjima sredstava za plate zaposlenih. Ali efekat tih izdvajanja na kulturu u punom značenju riječi je zanemarljiv u odnosu na entuzijazam okupljen oko ideje "Prosvjete", ali i još nekoliko udruženja. Nekada je osamdesetih godina prošlog vijeka u Srebrenici održavana republička smotra folklora SR BiH i u direktnom televizijskom prenosu emitovana širom Jugoslavije. Kako nazvati tretman prema SKUD "Sveti despot Stefan Lazarević", koje je prije nekoliko godina obnovilo smotru folklora sa obje strane Drine, a od ove godine nema adekvatnu finansijsku podršku za svoje aktivnosti? Ili izostanak podrške za muzički festival "Novembar fest" u okviru kog su u Srebrenici svirali najpoznatiji bendovi šireg regiona od 2017. godine, a prvi put od osnivanja u 2025. godini nije održan? Zatim godinama simbolično izdvajanje sredstava za najvažniju društvenu ustanovu Narodnu biblioteku Srebrenica? Jednom riječju - duhonedorast! Dakle, entuzijazam određenog broja ljudi okupljenih oko udruženja dao je Srebrenici smotru folklora, muzički festival, književni festival, časopis i filmski festival, sa druge strane, najreprezentativnije aktivnosti Kulturnog centra godinama unazad su cirkus za djecu i dodjela paketića.
NN: Predstavili ste i 20. i 21. broj "Srebrnog vijenca", časopisa za kulturu, književnost i umjetnost, čiji ste glavni i odgovorni urednik. Iz Vašeg iskustva, koliki je omjer između kvantiteta i kvaliteta kada je riječ o savremenoj književnosti koja se danas objavljuje u književnoj periodici?
MILOVANOVIĆ: Mislim da je u aktuelnom elektronskom vremenu književna periodika i dalje zadržala optimum kvalitativnog pristupa zastupljenosti priloga. Ipak, u elektronskim medijima kvantitet nadjačava kvalitet, jer nije teško pokrenuti stranicu i objavljivati sve i svašta. Uređivačka politika mora biti vrijednosno orijentisana i objektivna prema nedovoljno dobrim prilozima. To često izaziva negodovanje ljudi iz bliske okoline, ali zaista je bespotrebna podjela na zavičajne pisce i one koji to navodno nisu. Dobar pisac je ujedno dio svjetske literature, a zavičaj svakom piscu je jezik. Mi smo ostvarili saradnju sa mnogim ustanovama, izdavačima, festivalima, ali i pojedincima sa svih prostora. Pretpostavka za ostvarenje povjerenja je zadovoljavajući nivo kvaliteta, kao i duboka organska stremljenja uredništva. Ovom prilikom bih posebno zahvalio profesorima sa Katedre za srbistiku iz Pala, koji su kao saradnici dali veliki podsticaj uredništvu našeg skromnog izdavaštva, dajući mu neprocjenjivu kvalitativnu afirmaciju.
NN: Koliki je odjek književne periodike u svijetu, koji je danas sve više virtuelni i vizuelni?
MILOVANOVIĆ: Prije pokretanja časopisa, ali i saradnje sa drugim redakcijama, smatrao sam da su daleko iza nas vremena kada se sa euforijom iščekivao svaki broj nekog javnog glasila. Istina je da u ovom momentu za širu javnost nije nikakvo čudo kada se pojavi časopis iz štampe, ali za ljude okupljene oko pisane riječi je istinski praznik. Ta euforija je prisutna podjednako, kako među profesorima i afirmisanim piscima, tako i onima koji objavljuju svoje prve radove. Književna periodika je vječna vatra oko koje su okupljeni žrtvenici za čovječanstvo. Virtuelni svijet je botoks njiva neobranog slada. Dovoljno bi bilo da tri dana nestane struje pa da njiva postane kolektivna grobnica. A vječna vatra bi nastavila da tinja pod lomačom Riječi.
NN: Prošle godine Vaša knjiga poezije "Skućište" bila je u najužem izboru za Godišnju nagradu Udruženja književnika Republike Srpske. S obzirom na hiperprodukciju u poeziji, koliko ste zadovoljni čitalačkim, medijskim i uopšte "dosegom" Vaše knjige?
MILOVANOVIĆ: Statistika kaže da godišnje u prosjeku izađe oko 1.300 zbirki poezije na srpskom jeziku, što zvuči nevjerovatno. S obzirom na to da nemam profil na društvenim mrežama i da nemam trgovački odnos prema svojim knjigama, mogu biti zadovoljan reakcijama. Osim pomenutog najužeg izbora, "Skućište" se našlo i u užim izborima za nagrade "Pečat varoši sremskokarlovačke" i "Stevan Raičković", što govori da je knjiga prepoznata od strane književne kritike, kao i ljubitelja poezije. Bila je izložena na sajmovima knjiga u Beogradu i Banjaluci. Smatram da nadležne institucije treba da prate književnu produkciju i kreiraju sadržaje u skladu sa svojim potrebama. Neskriveno su mediji iz sredine u kojoj živim opredijeljeni za promociju kulture. Međutim, nije dovoljno predstavljati knjige isključivo po bibliotekama i kulturnim centrima. Poezija se mora vratiti na sva mjesta gdje život cirkuliše, jer ga čini vitalnim. Živa riječ se mora čuti na trgovima i u kafanama, podjednako kao i iza strogih vrata institucija. Ali to je posao za pjesnike, koji svoju literaturu treba da posvjedoče životom samim. Cijeli svijet možemo proputovati na riječi kao krilatici beskraja, međutim ako ona ne zaiskri u oku preko puta, ili ne zaigra u srcu, sterilna je i umire ukoričena.
NN: Branislav Zubović kaže da pjevajući o naizgled malim, svakodnevnim temama, u knjizi "Skućište" dajete opštu sliku svijeta i čovjeka u njemu. Gdje je u tom svijetu ono što bismo metaforički nazvali našom kućom?
MILOVANOVIĆ: Prije svega sam privilegovan činjenicom da od samog početka književnog stvaralaštva imam podršku izuzetno značajnog književnog pregaoca i dobrog duha naše kulture Branislava Zubovića. Ako poeziju doživljavamo kao vrhovnu mjeru za uspostavljanje što podnošljivije egzistencije, onda ne preostaje ništa drugo nego skućiti se u riječi, i riječju opredmetiti udes čovjeka sa stvarima i pojavama koje ga udaljavaju od njegovog bića. Sve što čini naše okućište, ukućište i zaognjišta iskoristio sam kao asocijacije i simbole kako bih došao do univerzalnih značenja, u kojima se preispituje odnos čovjeka prema domu, samome sebi, ali i ulozi poezije u poimanju iracionalnog prepoznavanja stvarnosti. Tako da posredstvom pjesama koje pjevaju o stepeniku, rukohvatu, haustoru, špijunki, zvonu, otiraču, pragu, bravi, ključaonici, ključu... i drugim stvarima iz svakodnevice, u istoj ravni stoje dom-kuća i kosmos-čovjek. Skućiti se znači živjeti u saglasju sa sobom, čovjekom kao nadbićem, gdje je sopstvo ognjište, i gdje je bogatstvo samo ono što u svakom momentu nosimo sa sobom.
NN: Istoriju poetski nazivate "maćehom istine". U kojoj mjeri smo se kao kolektiv uzdali u istoriju i u kojoj mjeri nas je razočarala?
MILOVANOVIĆ: Naša istorija je slavna koliko i stradalnička. Svjedoci smo da istoriju pišu pobjednici, što znači da je s pravom možemo smatrati maćehom istine. Kao narod smo svjetski prvaci u samonegiranju, ali i u kratkom pamćenju. Koliko god zvuči patetično, pitanje je koliko smo mi dostojni naše istorije i koliko smo razočaranje za naše pretke. Moj pradjed Prodan kao solunski dobrovoljac je dobio zemlju na selu, kom je vjerovatno neznani pjesnik dao ime Vijogor. Žrtvovanje je vrhovna mjera čojstva, kao i odlazak u brda kako se nikome ne bi služilo. Presudio mu je ustaški nož, a njegov grob bez ijedne kosti je epska pjesma kojoj se ni do danas ne nazire kraj, na koju nisam dostojan staviti tačku, i ko zna koja generacija će biti dovoljno spokojna da je dovrši. Zagledan u nemirnu Drinu, jednom sam zapisao: Voda kao da opominje/ Da je žedna krvi. Ako Bog iskušava do granice podnošljivosti za čovjeka, onda to ne radi da bismo nestali, već da bismo vaskrsli.
NN: Knjiga je objavljena u izdanju Udruženja književnika Republike Srpske. Kako biste ocijenili rad ovog udruženja na republičkom i na nivou podružnica?
MILOVANOVIĆ: Prvu knjigu sam objavio u Crnoj Gori, drugu u Srbiji, i red je bio da aktuelnu objavim u Republici Srpskoj. Smatram da je Udruženje književnika Republike Srpske, čiji sam član od 2021. godine, reprezentativnija strana našeg društva, opredijeljena ka aktivnom učešću naše kulture u evropskim i svjetskim tokovima. Zahvalan sam Udruženju što mi je u ovom kratkom periodu omogućeno da učestvujem na "Kočićevom zboru", ali i da postanem autor u okviru izdavačke djelatnosti Udruženja, nakon čega je uslijedio poziv na banjalučki i beogradski sajam knjiga, kao i na Međunarodne književne susrete. Časopis "Nova stvarnost" je među najboljim književnim časopisima srpskog govornog područja. Kada svemu dodamo književne nagrade i prevodilaštvo, stičemo utisak da je Udruženje književnika nacionalno dobro koje bi trebalo biti mnogo više institucionalno podržano. Nekad izgleda kao da podružnice djeluju kao zasebna udruženja, koja često nisu spremna na međusobnu saradnju. Mislim da je prisutan jaz između starijih članova, koji će prije posegnuti za krilaticom - ja sam ovo stvarao, pa neka sa mnom i nestane, i mlađih naraštaja od kojih se očekuje da za početak šegrtare ili posmatraju sa distance. Sve to dovodi do stvaranja klanova i sujete, te oštre kritike svega što nije centralizovano. U krajnjoj liniji, kolektivna dijagnoza u skoro svim aspektima društva - od nerada gori je samo rad!
NN: Radite li na novom poetskom rukopisu i, ako radite, šta nam možete otkriti o istom?
MILOVANOVIĆ: Imam ideje o narednom rukopisu koji bi se ticao studentskog života u Palama. Inače, studirao sam na univerzitetu smještenom na najvećoj nadmorskoj visini, a možda u to vrijeme sa najnižim studentskim standardom. Bez metafizičkih upliva, koji su bili konstantni kroz do sada objavljene tri knjige poezije, realistično sa satiričnim motivima kao sredstvima za opjevavanje našeg društva i prilično naivne i buntovne mladosti, dok se studiralo po domovima na rubu egzistencije. Kao domac sam shvatio da je ništa za sve privilegija za spoznaju, i da ljudi kada podjednako nemaju prije bivaju opredijeljeni ka suštinskom saborništvu nego kada podjednako imaju. Ako knjiga ugleda svjetlost dana, a proživljena je na krilu noći, uskraćeni uzbudljivog doživljaja će biti svi koji su kupili diplome i lažirali identitet, a cijelu vječnost su pripremali stas i glas da prvi put nešto izgovore, dok nisu postali visoki zvaničnici društva. Još tada sam znao: To su budući daktilografi moći/Podjednako visoki u nerastu/ Samoporeknuti bjegunci iz sopstva/ U zlatno runo bezvlašća nad sobom.
NN: Kao dugogodišnji poslenik u oblasti kulture, kako uopšteno vidite njeno mjesto u našem društvu?
MILOVANOVIĆ: Kultura je identitetska legitimacija svakog društva. A naše društvo je oaza elitne političke prostitucije. Ništa unosnije nema od trampe identitet za integritet, pa da bar jedan mandat uživamo imunitet. Bez obzira na nehumane okolnosti, smatram da je kultura univerzalni jezik svih civilizacija, i da nas ona drži visoko na globalnoj ljestvici. Posebno zahvaljujući entuzijazmu kao pogonskom organskom gorivu za autentično stvaralaštvo, naročito u književnosti, ali i u filmskoj, pozorišnoj i muzičkoj industriji, koje su u povoju. Najviše imamo sistemskih problema kada su u pitanju radna mjesta u kulturi. Kada duhovni otac (nosilac partijske liste) ne zna šta da radi sa svog hipnotisanog sljedbenika (broja sa partijske liste), automatski mu dodijeli neku kulturnu instituciju na upravljanje. Podrazumijeva se da nije stvaralac kulture, a umjereni konzument i može biti. Naravno, uvijek ima izuzetaka. Tako da u našem društvu biva skoro pa skandalozno kada neko ko dobije neku značajnu književnu nagradu, ili se bavi duži period kulturološkim ili obrazovnim radom, bude nagrađen i nekom visokom pozicijom u kulturnoj, medijskoj ili izdavačkoj instituciji, pa čak i da dobije finansijski podsticaj za bilo koju vrstu neinstitucionalizovanog rada, koji pretežno stvaralački i afirmativno biva plodonosan. Bajkovito je očekivanje da će nekada lični rad i opšti doprinos u konkursnim procedurama za posao biti objektivno vrednovan, bar do nivoa usmenog intervjua. Takav odnos onih koji donose odluke o zanemarivanju kulture, u širem smislu te riječi, predstavlja napad na biće čovjeka. A napad na čovjeka je zapravo strah od sopstvenog odraza u njegovim očima. Nipodaštavanje kulture svoga naroda je najekstremniji vid autošovinizma.