Redakcija "Nezavisnih novina", počevši sa prošlim vikendom, svake subote na stranicama kulture i na portalu objavljuje pisama Petru Kočiću savremenih autora iz Republike Srpske.
Ujedno, ova pisma u izdanju "Službenog glasnika Republike Srpske" ovih dana biće objavljena u knjizi "Dragi Petre…".
Po riječima urednice knjige Sanele Babić, radi se o zborniku koji je nastao u okviru posebnog programskog sadržaja nedavno završenog 60. "Kočićevog zbora" - "Pisci pišu Kočiću".
"Zbornik obuhvata radove domaćih autora koji kroz različite književne forme otvaraju zamišljeni dijalog sa našim velikim piscem. Ovaj zbornik nije samo omaž Kočiću, već i svjedočanstvo o tome kako njegovo djelo i dalje nadahnjuje, provocira i gradi most između prošlosti i sadašnjosti", zapisala je Sanela Babić, po čijem su izboru Petru Kočiću pisali: Berislav Blagojević, Milanka Blagojević, Stevo Grabovac, Slobodan Jović, Jelena Kalajdžija, Fedor Marjanović, Sanja Savić Milosavljević, Tanja Stupar Trifunović, Milan Rakulj i Mihaela Šumić. Nakon što smo prošle subote objavili pismo Milana Rakulja, novinara redakcije za kulturu "Nezavisnih novina", slijedi pismo Mihaele Šumić.
Brda odjekuju
Komšija puši ispred kuće, pogrbljen na tronošcu i osvijetljen uljnim fenjerom. Hladno je, pa se napreže i nekoliko puta uzastopno ispuhuje kako bi se uvjerio da bijeli oblak koji se rastvara pred njegovim licem nisu ostaci dima u njegovim plućima, nego para nastala sudarima njegovog daha sa hladnim zrakom.
Klima glavom u znak pozdrava, pogleda još uvijek uprtog u kratkotrajnu maglu koja izvire iz njegovih usta, a zatim se izdiže iznad njegove prosijede glave i iščezava u mraku. Konji pasu na livadi pored, uprkos kiši.
Tiho je, samo tako se mogu čuti njihovi zubi dok klize niz mokru travu i lavež pasa u daljini i potoci kišnice i blata koji putuju do stopala zaglavljenih u rupi na asfaltu. Tiho je, sve dok jednog dana komšijini modri prsti ne zarežu konjski vrat i jato gavrana sleti na livadu gladnim kljunovima rovareći po njenim mekim zelenim bedrima. Sve je isto, osim što su tišine rijetke, a zablude kratke.
Opet sjedi pored štale i zuri u onaj kamen u zemlji. Marama čvrsto zategnuta oko glave, da ni jedna vlas kose ne bude slobodna, jer sloboda je opasna kad sunce prži u glavu, u tanke koščate ruke i otekle zglobove na nogama. Slobodne su tek riječi i osmijeh kojim dočekuje umorne oči radnika i gladnih pasa što jure niz cestu. Da joj sin i snaha nisu tu, ni sama ne zna šta bi, smije se poput djeteta, čvrsto steže vrh štapa u ruci, dvije rečenice u odlasku, dvije u povratku, a sve bi ispričala, samo da prolaznik ima vremena. I zato čeka, tu u svojoj stolici, da neko stane i sluša. Hrapavim i mekim glasom zaustavlja cvrkute ptica, kukurikanje pijetla koji uznemireno skakuće po dvorištu, ubrzane korake dok radnici bježe od smrada štale, a on se širi sve do autobuske stanice, tek trideset koraka od njene kuće, juri za njima poput njenih priča koje pružaju svoje ruke ka njima i vuku ih nazad u njeno drevno i suho grlo. Pred vratima par muških čizama, a muž je umro davno, baš davno, za komad slobode na porodičnom stolu. I sve je isto, sloboda je ranjiva i krhka kad ramenom okrzne kamen, a čvrsta i neuništiva kad se krije po šumi kestena tamo u brdima.
Dolazi tu tek povremeno, da se njega pita ne bi ni dolazio, nego mora rješavati papire. U Austriji živi, u Bosni pripovijeda porodičnu istoriju po državnim institucijama za dva i po papira iz katastra. Zemlju im poklonili neki Židovi još u Austrougarskoj, ali zvaničnog papira nema, samo kratko izblijedjelo pismo na ćirilici, pola slova je pojelo vrijeme, a datum je razliven i nečitak, poziva se na starog umirovljenog međaša, porodičnog prijatelja, kaže ima čovjek sve zabilježeno stotinu godina unazad, on zna čija je zemlja. Dva duluma šume i dvije njive na kojima komšinica već pet decenija uzgaja kukuruz i pšenicu, kaže da su joj ostavili i njive i ovce kad su odlazili. Ovaca odavno nema, a i stara je sad, gdje će sa svojih osamdeset još za ovcama ići po selu. Njive ostaju, svijetle i dugačke poput njene kose. Ostaje to tuđe prostranstvo za usamljene oči i vrijedne staračke ruke. Žena ima osamdeset godina, zar ćete joj sad uzimati zemlju, prati ga osuđujući eho u uskim i jako osvijetljenim prostorijama. Ali on samo to želi prodati, rekao mu je prijatelj u Beču da su cijene zemlje u Bosni toliko visoke da se može dobro zaraditi. A baba k'o baba, ako hoće da zadrži njive neka ih otkupi. Nije on loš čovjek, on samo želi ono što mu pripada. Traže mu još papira i još papira, izvode iz zemljišnih knjiga zapaljenih još u onom ratu kad su mu preci zaklani ležali u uzoranim njivama. Iz smrti, tamo na brdu, niču polja pod budnim okom bezakonja. Sve je isto, sužanj u zemlji gospodara ostaje sužanj, u zemlji sužnjeva postaje gospodar.
U malenom primorskom gradu njih dvoje, sad već u svojim devedesetim, zavaljeni u pletenim stolicama na balkonu, ispravljaju sjećanja jedno drugom poput zidova kuće u Bosni koju su svojim rukama izgradili prije pedeset godina. Ona, slijepa na jedno oko i dijelom gluha na oba uha, jezikom rastjeruje godine i izlomljene daljine između dva prinudna doma. On, dubokim i mirnim glasom podučava vjetar o izbjeglištvu. Nju su sa četrnaest godina dali nekoj Mađarici u Banjaluku. Ne sjeća joj se imena, ne sjeća se ni da li je stvarno bila Mađarica, ali Mađarica ju je naučila kuhati i praviti pite, najbolje pite, ponosno se uspravlja u stolici. To je tad tako bilo, ako te ne udaju na vrijeme, ideš i radiš u tim velikim, bogatim kućama. Tamo je prvi put vidjela luster, ne sjeća se mnogo ni Mađarice ni njezina muža, ali sjeća se velikog lustera u trpezariji. To je prva stvar koju je ikad poželjela ukrasti, druga i posljednja bio je on. Njega su poslali u školu, prvo osnovnu, pa u srednju. Na fakultet nije mogao ići, mršti se. Najmlađeg brata su poslali u učiteljsku školu, a on ništa. Radio je, čitav život je samo radio. Prvo kao građevinac, pa kao stražar na željezničkoj stanici u Banjaluci. Kad ga je vidjela na rijeci rekla je i sebi i Bogu da će se za njega udati, ali bila sam ružna, a on lijep k'o slika, govori smiješeći se, volio je da jede, svake sedmice sam mu pite nosila i svake druge ga gledala iza ćoška kako drugu pod ruku vodi. Molila je i Boga i onu muslimanku iz Vrbanje da je oslobode njene nesreće, da on više ne baca oči po drugim ženama. Zato i ne vidim na ovo oko, misle svi da je to od starosti, ali to je od ženske prokletinje. Ja Bogu oko, a Bog meni njega. Nisam, stara, baš toliko švrljao, pravda se i smiješi dok rukom skida mrvice sa stola. Jesi, jesi, sve sam te gledala, i koju si ljubio i koju si vodao po selu. Ne znaš ti gdje sam se ja sve krila samo da tebe vidim. Dobro, stara, zar nemaš onu pitu danas naručenu, prekida je i klima glavom. Ona, slijepa na jedno oko i dijelom gluha na oba uha, ustaje iz stolice i odlazi u kuhinju. Dok drhtavim prstima razvlači tijesto za pitu preko kuhinjskog stola, dobacuje i tako se ja udadoh u Banjaluci. Sa svojih devedeset i još bezbroj prstiju na rukama, jer ni sama nije znala kad je tačno rođena, pravila je pite po narudžbi u malenom primorskom gradu, ali ni pite ni ona više nisu bile iste, nešto im je uvijek nedostajalo.
Ali ovdje, sve je isto, kuća još stoji na istom mjestu, na željezničkoj stanici rade iste bijele glave tužnih i praznih očiju, čekaju kad će doći oni što umiru negdje daleko, zatočeni u sjećanjima, noseći pohabane torbe jedinstva na beskrajni put. Ostaju šume i njive i trnovite loze kupina kao konačni osvajači jednog bolnog i nijemog prostora. Lisice stoje ponosito u daljini i vrište, a planinski vrhunci silno, silno odjekuju, kao u tvoje vrijeme.