Milan Gromović, pjesnik, prozaista, esejista i kritičar, u izdanju novosadske "Akademske knjige" prošle godine objavio je knjigu "Raške oči srpske književnosti", koja nisi podnaslov "Srednjovekovna estetika u srpskoj književnosti 19. i 20. veka".
Rođen je u Čačku 1988. godine, a živi u Novom Sadu, gdje je zaposlen na Filozofskom fakultetu u zvanju naučnog saradnika. Doktorirao je na temi "Vizantijske teme i motivi u srpskoj poeziji druge polovine dvadesetog veka", autor je zbirke poezije "Spirala" i dvije monografije, priređivač je nekoliko zbornika radova i panorama poezije, te urednik u časopisima "Serbian Studies" u Vašingtonu i "Zbornik za jezike i književnost" Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Publikovao je preko sto naučnih i stručnih radova na srpskom, engleskom i ruskom jeziku. Povodom najnovije knjige o poeziji i nauci o književnosti govorio je za "Nezavisne".
NN: Šta su to raške oči srpske književnosti, odnosno koliko je srednjovjekovna estetika prisutna u srpskoj poeziji 19. i 20. vijeka?
GROMOVIĆ: Sintagma raške oči proistekla je iz dvojake misli. Najpre iz koncepta da književnost može da ima oči tj. pogled, a zatim da tim pogledom može da dosegne u koren svog bivstvovanja, odnosno u poetičke temelje u srednjem veku i Vizantiji. Epitet raške povezuje teme u knjizi kroz kaleidoskop istorije sa srpskom srednjovekovnom nemanjićkom državom Raškom, ali i sa celokupnom estetičkom vertikalom koju srpska književnost baštini pre, za vreme i posle Raške. U pitanju je vizantijsko-srpska duhovna i kulturna vertikala ovaploćena u svetosavskom duhu srpske književnosti 19. i 20. veka. Teško je izmeriti zastupljenost srednjovekovne estetike u modernoj književnosti, jer nije samo u pitanju analiza intertekstualnosti na tematsko-motivskoj ravni, već i komunikacija na nivou tekstualnosti, palimpsesta, književne forme, žanra i strukture.
NN: Za nauku o književnosti 19. vijeka nezaobilazan je Branko Radičević i takozvana stražilovska linija srpske poezije. Kada govorimo o mitskom, u kojoj mjeri Stražilovo možemo posmatrati kao srpski Parnas?
GROMOVIĆ: Mitska potka srpskog pesništva 19. i 20. veka označava ukorenjenost naše književnosti u zapadnoj antičkoj civilizaciji, u Evropi i njenim najboljim vrednostima o kojima se danas sve manje govori. Stražilovska linija pesništva jeste svojevrsni srpski Parnas ili starogrčka agora u kojoj izgovoren i otpevan stih odleže vekovima, do današnjih dana. Iz tog zvučnog rasadnika nastaće savremeno srpsko pesništvo koje ume, pažljivo i eliotovski, da oslušne bit svoje baštine i ukomponuje ga u predložni sloj književnog dela.
NN: U knjizi "Raške oči srpske književnosti" ispisujete sljedeću rečenicu: "Na pragu druge polovine dvadesetog veka nastaje pesništvo žeđi za kontinuitetom, za tradicijom jednako uronjenom u prošlost i u budućnost, za smislom iznad prolaznosti." Otkud, po Vama, otprilike deceniju poslije Drugog svjetskog rata takva žeđ i poetika u srpskom pjesništvu?
GROMOVIĆ: Da, ta rečenica nalazi se u odeljku u kojem govorim o složenosti pesničkog logosa Miodraga Pavlovića i drugih posleratnih modernista. Knjige poput zbirki pesama "87 pesama" i "Stub sećanja" Miodraga Pavlovića; "Kora" i "Nepočin polje" Vaska Pope; "Slovenske elegije" Ljubomira Simovića; "Palimpsesti" Milorada Pavića ili "Vreme, vatre, vrtovi" Ivana V. Lalića govore nam o toj poetičkoj žeđi koja ima zadatak da ukine linearni tok vremena koji zagovara istoriografija i konceptom mitskog bezvremenja poveže srpsko i vizantijsko srednjovekovlje sa vremenom bez Boga u posleratnoj komunističkoj Jugoslaviji. Iz želje da obnove prekinutu vezu, pomenuti pesnici stvorili su čitav pesnički sistem koji je rekreirajuć, reafirmišuć i autoegzistencijalan u odnosu na uteg istorijskih izbivanja. Iz tog sistema razviće se srpski neosimbolizam koji i danas živi u književnosti i umetnosti.
NN: U registru imena primjećujemo da se, pored svetaca, u knjizi najčešće pominje ime Ivana V. Lalića. Da li je baš on kroz svoju književnost najčešće gledao raškim očima na srpsku književnost?
GROMOVIĆ: Lalićeva poetika ima stožerni karakter kada je u pitanju ovaj pogled raškim očima. Od svojih prvih pesničkih ostvarenja u pomenutoj kompilaciji knjiga "Vreme, vatre, vrtovi" do poslednje dve maestralne zbirke "Pismo" i "Četiri kanona" Ivan V. Lalić će pokazati da srednjovekovna Srbija, Raška i Hilandar funkcionišu kao živa materija u savremenom pesničkom jeziku. Materija koja obitava u zvuku liturgije, grčke i slovenske; u vidljivom iz kojeg isijava nevidljivo. Uzmimo samo jedan primer. Lalić kada opevava čuveni platan na Topčideru, koji ima veliku istorijsku vrednost, skrenuće pažnju sa krošnje - koja označava vidljivo na vetar u krošnji - koji je pokazatelj nevidljivog i postaviće jednostavno pitanje: "Koliko vetra može da stane u ovo drvo?" Tih poetičkih signala koji ukazuju na nevidljivo u vidljivom je mnogo kod Lalića, a sistem takvog pevanja pokazaće da je moguće preskočiti sve prepreke svakodnevice i u naizgled trošnom i propadljivom ugledati večnost tj. samog Gospoda i njegovo sveprisustvo.
NN: U knjizi navodite i naslove nekoliko značajnih zbirki poezije napisanih i objavljenih osamdesetih godina prošlog vijeka, čiji su pjesnici takođe "sišli u mit". Zanimljivo je da je ovdje, igrom slučaja, opet riječ o deceniji uoči nekog novog ratnog razdoblja. Da li ovaj period smatrate periodom najveće slobode u srpskoj umjetnosti, samim tim i u književnosti?
GROMOVIĆ: Imam utisak da je sistem zauzimanja pesničkog stava prema mitu i mitskim obrascima dosta širi i univerzalniji od epohe i uže, jedne decenije. Mitski predznak i predložak uočio je još Milan Šević u svojoj antologiji iz 1902. godine "Molitva u umetničkoj pesmi srpskoj" gde je objasnio čustvo religijsko i čustvo rodoljublja kao dva ključna mitska ili duhovna predloška lirike. Za pitanje slobode u srpskoj umetnosti trebalo bi sagledati širu sliku, gde bismo pošli od pitanja slobode same. Sloboda u odnosu na šta i koga itd. Sociološki posmatrano, osamdesete, a i devedesete godine, izrazito su plodne u srpskoj književnosti i umetnosti, sa razlikom da su ove druge nacionalno otrežnjujuće.
NN: Pjesnik ste i univerzitetski profesor, te pratite savremene tokove srpske poezije. Da li danas srpski pjesnici, u većini, na svijet gledaju "raškim očima"?
GROMOVIĆ: Sad ste me zatekli i pozitivno iznenadili. Raške oči sam definisao kao književnoistorijski alat, kao nešto što bi književnoumetnički obeležilo književnoteorijski sistem analize refleksa srpskog srednjovekovlja u savremenoj književnosti. Kada me pitate kao pesnika koji čita druge pesnike ili pak kao književnog kritičara, mogu Vam priznati da je danas pevati o srednjem veku složeno i teško, ako želite da gradite autentičan poetički vidik. Mnogo je pesnika koji današnjicu vide raškim očima, a mislim da je prvi među njima Milosav Tešić, uz njega Ivan Negrišorac, Saša Nišavić, Đorđe Nešić i mnogi drugi čiji značaj nikako ne želim da umanjim.
NN: Često učestvujete u naučnim skupovima i na festivalima poezije. Koliko je, po Vama, živa riječ važna i danas, pogotovo u slučaju poezije, kod naroda koji je, po riječima Petra Pajića, u većini, "čitao ušima" i da li ovih skupova i festivala ima dovoljno na srpskom govornom području?
GROMOVIĆ: Učestvovao sam na preko osamdeset naučnih skupova. Te aktivnosti deo su mojih radnih istraživačkih poslova i obaveza u skladu sa trenutnim akademskim zvanjima koje imam - docent i naučni saradnik. Festivali poezije su pluća kulture, svuda u svetu. Tim događajima se uvek radujem, bilo kao naučnik, bilo kao pesnik. Veoma je važno čitanje ušima, naročito u ambijentu sajmova, festivala i književnih večeri. Taj vid čitanja drugačiji je, lišen je komfora samotnog prolaženja kroz redove teksta i smešten među ljude koji aktivno upijaju govor književnosti sa svim njenim oznakama i označiteljima. Festivali su brojni i njihov kvalitet varira. Dosta toga zavisi od sposobnosti i kapaciteta organizatora, kao i od materijalnih mogućnosti samih domaćina. Neke od festivala baš volim, ali me nikada nisu pozvali da u njima učestvujem.
NN: Za kraj, na čemu trenutno radite u vezi sa autorskom poezijom i za one koji nisu čitali Vašu poeziju, kako biste istu u najkraćem predstavili?
GROMOVIĆ: Do sada sam objavio samo jednu zbirku pesama - "Spirala". U njoj sam pevao o simbolima i odbljescima svesti, o svetu bez emocija i hladnoći koja je zauzela prostor na kojem su obitavala osećanja. Proteklih godina više sam bio posvećen naučnom radu i objavljivanju naučnih monografija, knjiga eseja. Završio sam rukopis jedne knjige naučnih eseja, koja je u procesu pripreme za štampu. Kada je u pitanju poezija, pripremam knjigu koja nosi naslov "Anđeo Velikog Saveta". U pitanju su pesme sa duhovnom osnovom, biblijskom, jevanđeoskom, psaltirskom. Danas u pesme često prenosim istraživačko iskustvo, na prvom mestu odnos pesme i ikone, pesme i freske. Nekoliko pesama iz navedenog rukopisa objavio sam u periodici.