Knjiga poezije "Razglednice iz Trećeg svijeta" Milana Rakulja, pjesnika i novinara redakcije za kulturu "Nezavisnih novina“, ovih dana objavljena je u izdanju Glasa Srpske.
Riječ je o trećoj knjizi ovog autora koji je ranije objavio zbirke poezije "Gluvi putnik" 2010. i "Poezija u kostima" 2014. godine. Portal "Nezavisnih“ objaviće nekoliko pjesama iz ove zbirke. Ovaj put to će biti pjesma pod nazivom "Devedeset druga“, koja je ujedno i prva zastupljena u navedenoj zbirci. Inače "Devedeset drugu“ su čitaoci prvi put imali priliku da pročitaju u prvom broju časopisa "Srp" početkom 2017. godine, a od tada je objavljena u desetak književnih časopisa, te prevedena na makedonski, mađarski i francuski jezik.
Ova pjesma posebno mjesto dobila je i u recenziji Željke Avrić "Poezija koja se ne piše, nego živi", štampanoj u knjizi "Razglednice iz Trećeg svijeta".
"Devedeset druga ima nekoliko okvirnih poetskih tema – rat na prostoru bivše Jugoslavije viđen očima dečaka i mladića; prvo od niza suočavanja sa smrću; odrastanje i sazrevanje u (posle)ratnom (ne)vremenu kada je nedostajalo svega osim straha i neizvesnosti; pobeda života nad smrću, pobeda ljubavi. Mnoštvo zbivanja na ličnom, opštem i istorijskom planu međusobno se ispreplelo i obeležilo pesnikov život i život njemu bliskih ljudi. Sa promenama u društvu i ključnim istorijskim datumima poklapali su se i značajni događaji iz njegovog života koje je, skupa, otpratio svojim očima deteta, kasnije muškarca i odgovarajućom emocijom: raspad zemlje 1992. i polazak u školu, početak rata i očeva mobilizacija praćeni su osećanjima tuge i izgubljenosti / otac mi je otišao u vojsku i sliku kako se prvi put / u uniformi udaljava od kuće / dok dugo stojim kraj prozora / nikad zaboraviti neću.
Smrt, strah, spoznaja gubitka onih koji su bili deo njegovog sveta, obeležavaju pesnikovo detinjstvo. Snajperi koji kose, drugovi koji ginu, majke koje oplakuju svoju decu, prete da sruše svet u kojem je živeo / svi koji su mi bili važni, uostalom kao i ja / živjeli su prekoputa. Izrešetane kuće, detinjstvo i dečije igre koje su bile simboli dječije odbrane od zla / dok su nam porodice bile obuzete brigom / pa smo na ulici učili o životu. Sejači smrti nisu poštedeli ni prevremeno rođene bebe koje umiru u inkubatorima bez kiseonika, dok srpska vojska uspostavlja žilu kucavicu sa Maticom. Želja za životom, borba za život i rađanje novog života pobeđuju smrt, strahote i beznađe / Pomislim ko li je sve tako udesio / dok je probijan koridor života / i dok su anđelima odlazili mali drugari / da si mogla bez svega što ti je falilo / kako ja sada ne bih mogao bez tebe. I u ovoj i u prethodnoj pesmi, te u pesmama Bili smo munje nebeske i Naša je ljubav izvan poezije, Milan Rakulj ističe nepojmljivu i neopisivu snagu ljubavi koja jedina može spasiti svet. Ljubav, porodica i svest o njihovoj apsolutnoj vrednosti nemerljivo su bogatstvo i najveći razlog zbog kojeg vredi postojati i žrtvovati se...", piše, između ostalog, pjesnikinja Željka Avrić.
DEVEDESET DRUGA
Olji, rođenoj 1992. godine
Devedeset druge, baš kad sam krenuo u školu
raspala se zemlja u kojoj sam rođen.
Učilo se po starom,
a radilo po novom.
Moji heroji bili su prvaci svijeta:
Juga, Miha, Dejo, Pančev…
bio sam srećan zbog Crvene zvezde
a tužan jer je počeo rat.
Otac mi je otišao u vojsku
i sliku kako se prvi put
u uniformi udaljava od kuće
dok dugo stojim kraj prozora
nikad zaboraviti neću.
Toliko sam bio izgubljen
a nisam ni znao da si se rodila ti.
Devedeset druge poginuo je Siniša.
Bio je jedan od mojih prvih komšija
i imao je samo osamnaest.
Pogođen je, čuo sam, iz snajpera
dok je čitao strip nad zemunicom.
Njegova majka Deva
tri dana je ridala iz dvorišta,
a ja sam plakao u sebi
gledajući slike moje prve raje i mene.
To je uslikao on, koji nas je uvijek čuvao
i učio da igramo fudbal
na poluseoskom stadionu.
Svi koji su mi bili važni, uostalom kao i ja,
živjeli su prekoputa.
Slabo šta sam tada znao,
a pogotovo nisam imao pojma
o tome da si se rodila ti.
Devedeset druge rasturao sam klikere,
fasada kuće mi je bila izrešetana
poput zemlje pune roša.
Čekajući kraj uzbune da izađem napolje
i u preoranom betonu sakupljam gelere
postajao sam faca,
jer sam tako prvi ulovio leptiricu.
To je onaj vrh granate
koji malo ko je i kasnije imao.
Kad je jednom pogodilo u školsku salu
igrali smo se ratnih švercera,
ukrali smo skije, polomljeni kozlić
i nekoliko košarkaških lopti
koje se nisu probušile od detonacije.
Ujedno, to je bila i naša najveća akcija.
Stvarnost mi se urezivala u maštu,
jer ni slutio nisam da si se negdje rodila ti.
Devedeset druge jedino mi, djeca,
znali smo da napravimo neko veselje.
Haubice su nam bile bubnjevi
a rafali gitarski rifovi.
Samo kada se začuju sirene
i kad nam očevi dođu sa ratišta boravili smo kući.
Porodice su nam bile obuzete brigom,
pa smo na ulici učili o životu.
Glavni predmeti bili su istorija ratovanja
i fizičko vaspitanje.
Oni najslabiji uvijek bili su golmani ili njihovi,
a oni najjači, zavisi od igre, napadači ili naši.
Lopte i drvene puške bili su grbovi i simboli
dječije odbrane od zla,
tvrđave u tvrđavi, gradovi u gradu,
države u državi i svjetovi u svijetu.
Zlo je ipak trajalo još koju godinu našeg odrastanja.
Čuo sam da slično bilo je i ovdje
gdje sam kasnije došao i u pravo vrijeme saznao
da si se rodila ti.
Devedeset druge, tad dok sam hodao po žici
u bolnici gdje rađala si se ti,
inkubatori su bili bez kiseonika.
Dvanaest tvojih mogućih budućih drugara
tu gdje si prvi put ugledala svjetlo dana
umrlo je ne progovorivši niti riječ,
ne napravivši niti korak.
Zbog toga nikad, dok ulicom hodam
kraj njihovog spomenika,
ne razmišljam o beznađu
niti mislim da je danas loše.
Pomislim ko li je sve tako udesio,
dok je probijan koridor života
i dok su anđelima odlazili mali drugari
da si mogla bez svega što ti je falilo
kako ja sada ne bih mogao bez tebe.
Možda je sebično,
ali danas imam samo jednog heroja
zahvalan nebesima, otkad našla si me ti.