Redakcija "Nezavisnih novina", počevši sa ovim vikendom, u narednih deset subota na stranicama kulture i na portalu objaviće deset pisama Petru Kočiću savremenih autora iz Republike Srpske.
Ujedno, ova pisma u izdanju "Službenog glasnika Republike Srpske" početkom septembra biće objavljena u knjizi "Dragi Petre…". Po riječima urednice knjige Sanele Babić, radi se o zborniku koji je nastao u okviru posebnog programskog sadržaja aktuelnog 60. "Kočićevog zbora" - "Pisci pišu Kočiću".
"Zbornik obuhvata radove domaćih autora koji kroz različite književne forme otvaraju zamišljeni dijalog sa našim velikim piscem. Ovaj zbornik nije samo omaž Kočiću, već i svjedočanstvo o tome kako njegovo djelo i dalje nadahnjuje, provocira i gradi most između prošlosti i sadašnjosti", zapisala je Sanela Babić, po čijem su izboru Petru Kočiću pisali: Berislav Blagojević, Milanka Blagojević, Stevo Grabovac, Slobodan Jović, Jelena Kalajdžija, Fedor Marjanović, Sanja Savić Milosavljević, Tanja Stupar Trifunović, Milan Rakulj i Mihaela Šumić. Prvo pismo koje objavljujemo jeste pismo Milana Rakulja, novinara redakcije za kulturu "Nezavisnih novina".
Dragi Petrašine,
Od kada si se u "ropstvu rodio, u ropstvu živio, u ropstvu, vajme, i umro" - prošlo je više od jednog vijeka. Javljam ti se nakon što je tokom tog vijeka sloboda više puta "zadrmala ovom učmalom zemljom".
Pišem ti, nakon što smo skupo i preskupo platili cijenu njenu. Prizivam te jer još uvijek ista ta sloboda nije sasvim "potresla smrznuta srca naša".
Tražim te u današnjim ljudima, pitajući se šta još uvijek može da nas "osvježi i osnaži"? Dok tvoj spomenik slobodarski stoji u srcu Banjaluke, pod njim salonski ljevičari i kafanski desničari, sluge svih vlasti, njeni kritizeri i kritičari po dužnosti, kuju "krupne i goleme riječi", koje svi naši dušmani razumiju, a narod ne razumije.
Šta bi naši dušmani dali da su imali tebe ili takvog poput tebe i šta bismo mi bez tebe, kada ni s tobom gotovo ništa naučili nismo?
"Istinu, slobodu i otadžbinu" naši prvaci vole samo kada imaju interesa, a "prezrene i gladne ko pse" našu djecu u svijet šalju, ubijajući u njima želju da se ikada vrate. Tražimo ih na zarasloj zemlji kao što je Mijo Slatka Duša tražio svog unuka Stoleta. Dozivamo ih isto onako kako je Vujo kroz mećavu dozivao svog sinovca Relju. Odlazila su naša djeca i prije, pa su se vraćala, kao što si i ti odlazio u Beč i vraćao se. Tvoj put u opancima do Beča iz Stričića, kako mi je rekao Kolja Mićević, jedan od dobitnika nagrade sa imenom tvojim, upravo nakon što je tu nagradu dobio, ravan je današnjem putovanju na Mjesec.
Tvoja ljubav i tvoja žrtva za narod, ako smijem dodao bih, ravna je potrebi sunca da svako jutro ponovo izađe iznad planine.
Ispod planine, pak, izašlo je i izraslo koječega - korova ponajviše.
Nema ko se nije kitio imenom tvojim; i oni koji je trebalo da se kite i oni koji su potpuno suprotni tebi. Danas bi svako ko izlazi iz blindiranog automobila u tuđinski sud htio da bude David. Svi koji ismijavaju naštimane procese i koji štimaju iste hoće da se prezivaju Štrbac.
Eh, koliko se njih poredi s tobom koji si robijao u Crnoj kući, ali kada dođe čas da oni odleže, zatvorske dane rado otplate sudu koji ne priznaju novcem koji im je priznao narod, dajući im glas.
Da se busanje srpstvom u tvoje vrijeme naplaćivalo kao danas, ne bi umro go i bos na Guberevcu, nego pored posluge u Belvedereu. Srećom, inatni smo narod, pa i danas u većini više volimo svoju, više no austrijsku glavatu gospodu.
Ne brini, Petrašine, ne kroji nam više Austrija kapu. Tu je samo jedan Švabo da podsjeća na Kalaja i Poćoreka. Naših u Beču ima puno više. Ovog jednog što boravi kod nas zovu visoki predstavnik, a imamo i mi svog predstavnika što se vazda s njim bori, pa nam povazdan kao Simeun Đak o tome i pripovijeda.
Pitanje je koliko smo i tada, a uglavnom - složni smo samo kad zagusti. Recimo, kada taj jedan Švabo čačne ovog našeg, mi svi ustanemo da ga branimo.
Reći ćeš da mračim ko Mračajski proto, ali samo da vidiš kada se dijele poslovi i ordenja ko sve stoji u prvom redu. Zaslužnih nema ni na začelju.
Nego, dobri i dragi Petre, počeo sam da ti pišem o slobodi i cijeni njenoj, jer laže onaj koji kaže da sloboda nema cijenu. Ti znaš koliko si je platio i svi koji su pali za nju znaju šta su joj dali.
Nedugo nakon što si skončao u Beogradu u "Domu za s uma sišavše", tačnije 1918. godine, srpska vojska probila je Solunski front i donijela dugo čekanu slobodu. Ova sloboda razlikovala se od druge dvije, koje su kasnije došle, a došle su 1945. i 1995. godine, uvijek poslije ratova i nesreća.
Poslije osamnaeste, zajedno sa Gavrilom Principom i mladobosancima, koje si svojom "Otadžbinom" nadahnuo na velika djela, slavili su te kao najvećeg slobodara, čovjeka koji se zalagao za oslobođenje i ujedinjenje svih Južnih Slovena. Poslije četrdeset pete slavili su te kao revolucionara, borca za agrarna i pitanja socijalne pravde. Bolje što nisi vidio, moj Petrašine, koliko je, prije te socijalne pravde, stradalo Srba u svim našim krajevima, što od ustaške kame, što od njemačkog streljačkog stroja.
Ako ti je za utjehu, a utjeha je mala, najmanje nas je stradalo na Zmijanju. Tamo je djelovao odred "Petar Kočić" i ta vojska sebe je nazivala četnicima.
Kasnije su, da ti ne pričam u detalje, proglašeni domaćim izdajnicima.
Dakle, poslije četrdeset pete slavili su te i pobjednici i dobar dio poraženih. Pobjednička vojska sebe je zvala partizanima, a sistem koji su kasnije uredili nazvali su socijalizmom. Za vrijeme socijalizma, na Zmijanje nisu stigli ni voda, ni put, ali bilo je pjesme. Citirane su i tvoje riječi da novom sistemu "napredak širokih narodnih slojeva leži na srcu, jer napredak tih slojeva napredak je zemlje". Da si samo mogao da vidiš i čuješ kako je pedeset godina nakon što si otišao tvoja Milka stigla na prvi "Kočićev zbor" u Stričiće. Koliko li te je samo nadživjela, hrabri naš Petrašine.
O zboru ću ti pisati kasnije… Evo, upravo čekamo šezdeseti.
Poslije devedeset pete proglašen si, maltene, jednim od osnivača Republike Srpske. Možda zaista to duhovno i jesi. Naši prvaci tada su voljeli da ponove tvoje riječi da su Bosna i Hercegovina srpske zemlje. Voljeli su tvoj nacionalizam više od svega što si radio, pisao i činio. Podsjećali su da je u tvojoj "Otadžbini" 1907. godine pisalo da je Evropa tri decenije ranije bila uvjerena kako su svi Bosanci i Hercegovci Srbi tri vjere. Na to te podsjećam samo da bih ti rekao da su se "Srbi tri vjere", tri decenije prije vremena iz kojeg upravo pišem, opet potukli do nogu.
"Neka se zove kako god ko hoće i miluje, a ko nam pristupi, dobro nam došao", takođe su tvoje riječi kojima si dozivao saradnike u "Otadžbinu", a koje danas rijetko ko citira. Svako je od tebe, dobri naš Kočo, uzimao ono što je htio.
Ovi naši prvaci što su od tebe tražili samo nacionalizam danas trunu po evropskim kazamatima. Daleko od toga da su bili cvijeće, daleko od toga da i naša vojska prije kraja devedeset pete nije okrvavila ruke. Bilo je tu svega, moj Petrašine, i tu nema veznika "ali". Postoji samo činjenica da je ostala hiljadugodišnja robija za sve one koji su nas vodili u krvavom raspadu socijalističke Jugoslavije. Ostao je zao glas o "zlim" Srbima iz Bosne. Ostala je nečija velika želja da nas sve takvima prikaže.
S druge strane, ostala je i činjenica da robije uopšte nema za one koji su ubijali nas što Srbima volimo da se zovemo i danas. Ostali su slobodni dželati srpskih žrtava, kako iz prvog i drugog, tako i iz trećeg pogroma u dvadesetom vijeku. Kako njihove porodice da pronađu mir?!
Kao što se poslije četrdeset pete o žrtvama uglavnom ćutalo, tako se i poslije devedeset pete o žrtvama, ma čije da su, unedogled priča. Čast izuzecima, ali oni koji najviše pričaju, ne pričaju to zarad žrtava, zarad stradalih i zarad stradanja - nego zarad moći. Preko tuđih kostiju govornici stižu do fotelja, a mi koji slušamo živimo i preživljavamo doba kolektivne traume.
Veliki naš Petrašine, pravda za pale "jelike" i "omorike" posljednja je rupa na svirali: "Srce pišti, niko ga ne čuje; suze teku, niko ih ne vidi".
Sve ovo ne pišem da se tebi žalim. Pišem da bih shvatio kako u meni ne bi bilo čovjeka kada ne bih žalio za trudnom Habzburgovom ženom, čitaj: za svim nevinim žrtvama, niti Srbina, kada bih žalio za Francom Ferdinandom.
Svi nevino stradali moja su braća i sestre, a svi pobunjeni protiv zavojevača i dželata moji su duhovni očevi i majke. Oni koji ne shvataju kako jedan čovjek u isto vrijeme može voljeti Gavrila Principa i žaliti Sofiju Hotek, taj ne razumije našu epsku snagu i lirsku dušu. Taj, uvjeren sam, ne razumije ni tebe, dični naš Petre, od koga je, da ti ponovim još jednom, svako uzimao samo dio koji mu je odgovarao, ali nije nikad do kraja prihvatio cijelu tvoju dušu, koju si nam na tacni poklonio. Ironično, od kada si otišao i od kada je prestala "ukopacija", sve su te domaće vlasti svojatale, a vjerovatno bi svaka, računajući i ovu danas, da si živ mogao reći nešto o njima, tvoj buntovni duh smatrala za neprijateljski.
Kada bi samo mogao ovog avgusta da siđeš do Banjaluke i da posjetiš Zmijanje, imao bi šta i da vidiš. Vidio bi da te danas najviše cijene kao satiričara. Jeftini vicevi "stendap" komičara, još jeftinije fraze političara, pjevači muzike sumnjivog kvaliteta i nižerazrednih stihova, okupljaju tvoj narod pod šatorima, a svaki pripadnik naroda, čim se dohvati "rakije majke", misli da je Jablan lično, a da ovi što mu tepaju i povlađuju imaju mio glas Luje Kočića.
Jedino bakovi, što se u tvoju čast bodu, ne znaju jesu li tu u ime Jablana ili u ime carskog Rudonje, kao što ni Rudonja svojevremeno nije znao da je, i on, izašao iz neke naše štale. Pričam ti o "Kočićevom zboru", dobri moj Petrašine, kojem se, siguran sam, ne bi radovao zbog svih nabrojanih, pa ni zbog kolega pisaca, svojih nastavljača, koji se tamo stidljivo i, gotovo krišom kreću, pazeći da ne stanu na žulj bilo kojem lokalnom ili državnom moćniku.
Radovao bi se jedino zbog težaka.
Težak je danas gospodin koji tokom zbora na janjcima i prasićima zaradi više nego gospoda za pola godine u gradovima, jer težaka je ostalo malo, a gospode gladne pečenja ima i previše. Na Zmijanje su stigli i voda i put, ali ljudi, osim u danima zborovanja, nikad manje. Mrgude vrele krvi, sve redom, pobjegle u gradove u kojima se i dalje suludo dijelimo na četnike i partizane, u kojima se odričemo i Bosne i Hercegovine, bez obzira na to kako si ti nazivao te zemlje.
Što se tiče gradova, sigurno se pitaš šta je danas sa tvojom Banjalukom?
U Banjaluci, moj Petrašine, nikad ljepše. Po tebi smo nazvali park, pozorišnu scenu, pozorišni festival, spomen-sobu, zadužbinu i više književnih nagrada. Banjaluka se lijepo umrtvila od imena Petra Kočića "svak' ves'o, zadovoljan, svak' pjeva", samo ti tu "pjesnu" ne možeš da čuješ.
Nezadovoljan, jadan i čemeran ostao bi i danas, samo kada bi pročitao nazive raznih radnji banjalučkih gazda, koji i dalje valjda smatraju da je srpski jezik siromašan i nedostojan zvučnih imena njihovih kafana.
Na onoj strani vjerovatno te pronašao Đuro Damjanović i pričao kako je zaspao pod tvojim spomenikom gdje je sanjao da je iz tvog prsta potekla rakija.
Prenesi mu da i njega danas slavimo i da je, onako kako je i očekivao, u životu uspio tek poslije smrti. To je sudanija, kakve se poput zatvorenika, na pozornici života igramo svi mi, kojima su tvoje riječi nešto značile.
Ostaj mi dobro, dobri moj Petrašine, i čekaj. Bez obzira na sve što ti napisah, nisu ovo ni najgora ni posljednja vremena. Tamo gdje si sada, vjerujem i nadam se, imaćeš kad da čuješ i priče o nekim budućim boljim nama.
Iskreno tvoj,
Milan Rakulj