BANJALUKA - Promocija knjige "Oproštaj sa intelektualcem" Mila Lompara, objavljena u izdanju Centra za srpske studije iz Banjaluke i Srpske književne zadruge iz Beograda, održana je u utorak uveče u punoj Vijećnici Kulturnog centra Banski dvor. Kako i sam podnaslov knjige kaže, riječ je o kulturološkim esejima, čuvenog filologa, profesora i direktora Zadužbine "Miloš Crnjanski".
Pored autora, u ime Centra za srpske studije na promociji je govorio i Lomparov kolega iz Banjaluke Duško Pevulja. On je naglasio da je Centar za srpske studije u proteklih pet godina objavio oko sto naslova, te da je knjiga "Oproštaj sa intelektualcem" objavljena u novoformiranoj ediciji "Srpska nacionalna misao".
"Tu ediciju pokrenuli smo nakon objavljivanja knjige 'Zašto naš narod propada' Đorđa Natoševića. Radi se o knjizi prvi put objavljenoj 1863. godine, čiji je originalni naziv 'Zašto naš narod u Austriji propada'. Mi smo je povodom 200. godišnjice Natoševićevog rođenja štampali pod pomenutim nazivom, naslutićete zbog čega, a kada smo objavili tu raspravu, rodila se ideja da pokrenemo novu ediciju u kojoj je prva štampana knjiga Mila Lompara, jednog od najreprezentativnijih naših savremenika", istakao je Pevulja. On dodaje da je intelektualac iščezao sa javne scene, jer centri moći ne žele nikakvu kritiku, a da bi intelektualac pripadao centru moći, on mora biti onaj koji kritikuje.
"Iako je marginalizovan, potreba za intelektualcem i te kako postoji i u vremenu pred nama će tek postojati", obrazložio je Pevulja.
Profesor Lompar, na početku svog govora, rekao je da je knjiga "Oproštaj sa intelektualcem" nastala na podsticaj Duška Pevulje, te da je bila vođena autorovim osjećanjem o neophodnosti srpskog integralizma.
"Stoga mi je drago da je ova knjiga objavljena u Banjaluci. To me podseća na devetnaesti vek kada se iz gramatike Stojana Novakovića učilo u svim srpskim krajevima", rekao je Lompar. Pričajući o intelektualcu, profesor je naglasio da je istom potrebna sfera prepoznatljivosti, a to znači da on igra neku vrstu javne uloge koja ga u svom vremenu čini vidljivim.
"Intelektualac ne postoji ako nema odnos sa moćima. Moć uvek postoji unutar nečega što zovemo formacijom. Ona je uvek podeljena na izvesne formacije unutar kojih se odigrava igra između intelektualca i moći. Žilijan Benda 1928. godine napisao je knjigu 'Izdaja intelektualca', u kojoj kaže da intelektualci moraju biti određeni univerzalnim shvatanjima. On se zalaže za univerzalizam i smatra da su intelektualci njegovog doba izdali jer su se svrstali ili uz klasne ili uz rasne ideje, uz nacistički režim sa jedne i komunistički sa druge strane, postajući propagandisti", naveo je Lompar.
Lompar je potom pomenuo i predavanje Žan-Pola Sartra održano u Japanu 1965. godine u kojem je poznati filozof kazao da bi intelektualci trebalo da budu iznad situacije, te da univerzalno gledaju na stvari.
"Sartr kaže da se intelektualac mora angažovati sa zahtevima vremena na strani potlačenih. Negde pred kraj epohe komunizma 1988. pojavila se knjiga 'Pohvala intelektualca' Bernanda Anrija Levija, Sartrovog učenika. Levi tvrdi da intelektualac mora zadržati angažman po diktatu epohe, te da on postoji samo ako je vidljiv, te da su mediji sudbina intelektualca", rekao je Lompar, koji je odmah potom govorio i o knjizi Pola Džonsona "Portret intelektualca", objavljenoj takođe 1988. godine. Džonson, podsjetiće Lompar, u ovoj knjizi piše da su intelektualci puna dva vijeka oblikovali stvarnost, koja je, po njihovom modelu, bila korozivna.
"Tu se daju portreti intelektualaca gde se naglašavaju njihove slabe strane. Džonson prokazuje osvetu intelektualcima. Sudi im njihovim nedoslednostima i ta pojava govori o potrebi epohe. Jedan marksistički filozof je rekao da mi živimo lakejsko doba, a to je antiintelektualno doba. To znači da se nešto dogodilo sa intelektom. U srpskoj kulturi, sa ovim širim kontekstom, ja sam posmatrao intelektualca kao nosioca moći u ovoj knjizi", naglasio je Lompar. On daje primjer Stojana Novakovića, iza kojeg je ostalo veliko djelo u filologiji, istoriji, književnosti, ali koji je kao državnik i diplomata prešao složen put od austrofila do rusofila.
"Mene je interesovalo kako je Novaković stavljao književnost između kulture i politike. Napisao je 'Istoriju srpske književnosti', gde daje filološki legitimitet Vuku Karadžiću, ali u svojim memoarima kasnije će tvrditi da je Vukova pobeda odnela ono dobro za šta su se Vukovi protivnici zalagali. To je bitna stvar za jednu razliku, a ta razlika je između tehničara znanja, dakle filologa i intelektualca. On kao intelektualac odjednom u uzgrednim rečenicama prenosi nešto što je filološki neprimetivo, a to su rusofobni stavovi Đure Daničića. Ovde se govori o pravcu moći koja je stajala iza Vuka. Novaković je tek kasnije primetio to što ima posledice do danas", ispričao je Lompar, u dobrom dijelu govora osvrćući se i na tekstove Slobodana Jovanovića iz doba emigracije, koje naziva zapisima brodolomnika.
Posebna pažnja Mila Lompara bila je usmjerena ka djelovanju Radomira Konstantinovića i Nikole Miloševića, intelektualaca nastalih, kako je rekao, unutar komunističkog projekta.
"Ovaj prvi je imao poziciju propovednika komunizma, a kasnije ulogu propovednika globalizma, a u oba slučaja sa negativnim odnosom prema srpskoj tradiciji. Recimo, analizirajući jednu pesmu Sime Pandurovića, Konstantinović piše da je ovaj reakcionar. Nikola Milošević, međutim, vremenom razvija drugu intelektualnu poziciju, poziciju jeretika. Jeretik se razlikuje od disidenta, jer se unutar režima bori za bolji poredak. Milošević je prešao put od komuniste do liberala sa osećanjem za nacionalno", ispričao je Lompar. Poput poređenja Konstantinovića i Miloševića, profesor Lompar je istakao da je u knjizi zabilježio i neka lična sjećanja, te dao paralelu između Mihaila Đurića i Amfilohija Radovića.
"Mihailo Đurić je devet meseci proveo na robiji u komunizmu, a i devedesetih je bio protiv režima. On je, kao retko ko, imao sukob sa obe strane poretka. Osamdesetih godina bila su jako popularna njegova predavanja u Beogradu. Dvadeset minuta ranije u amfiteatrima niste mogli naći mesto. Na ta predavanja dolazio je i za reč se javljao Amfilohije Radović, da bi kasnije sedao i za katedru sa Đurićem. Njih dvojica se ni u čemu nisu slagali, ali te debate bile su jako zanimljive i trajale su po dva sata. Takve tribine danas ne postoje", rekao je Lompar, zaključivši ovo veče sa dvije teze iz knjige, a to je da intelektualac danas mora prihvatiti svoju beznačajnost, te da se mora zamjeriti i strani koju sam zastupa, odnosno da mora na svojoj koži izmjeriti dejstvo zupčanika moći.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
