Mirko Vuković, književnik i likovni umjetnik s adresom u Čelincu, dobitnik je "Pelagićevog runolista", nagrade koju mu je Književna zajednica "Vaso Pelagić" iz Banjaluke dodijelila za cjelokupno djelo.
"Ugledni književni stvaralac, prvenstveno pjesnik, ali i teoretičar i analitičar, za dosta kratko vrijeme je ostvario zavidan stvaralački opus. Istovremeno, kao likovni stvaralac, zdušno se brine o grafičkom izgledu knjiga, bdijući u tom pogledu nad svakim izdanjem koje mu povjere. Isto tako, značajan je činilac književnog života ne samo Banjaluke, nego i daleko šire", dio je saopštenja žirija koji je radio u sastavu Ranko Preradović, predsjednik, te Novica Telebak i Duško Ž. Popović, članovi. Ovim povodom i sam Vuković govorio je za "Nezavisne".
NN: "Pelagićev runolist" dodijeljen Vam je za cjelokupno djelo. Ne možemo izbjeći pitanje šta za Vas znači ovo priznanje na ličnom i profesionalnom planu?
VUKOVIĆ: Kad smo kod cjelokupnog djela: nakon objavljivanja moje prve knjige drug me odvodi kod svog duhovnika u čudesni manastir Crna Reka. Pred njime me hvali i ističe da je na RTS emitovan neuobičajeno dug, artistički režiran prilog o knjizi. Otac Nikolaj, poznat po svojoj prozorljivosti, ne gledajući u mome pravcu rekao je samo: "Kako je to tužno; dobijete toliko prostora i nemate ništa dušekorisno da poručite širokom auditorijumu, nego pričate o svojim ljubavima, svojim sitnim emocijama..." Obojica smo dobili šamar. Drug je bio pomračen, a ja otriježnjen. Tada sam rekao sebi: "Vukoviću, ako nemaš šta korisno da poručiš ljudima, nećeš više ni pisati". Narednih mjeseci detaljno sam koncipirao svoju "poetiku nostalgije", razradio i naslovio kakvih pet-šest budućih knjiga i, čak, osmislio i posljednju knjigu u tom nizu, kojom ću na kraju, ako Bog da, i završiti svoj pjev. U tom smislu nagrade (pa i ova) su neka vrsta megafona koji čini da se glasnije i dalje čuje ono što imate da šapnete u uho svijeta. Hvala mom dragom Dedi, Ranku Preradoviću, što mi je tutnuo megafon u ruke i, dodatno, prethodno točkić okrenuo na max!
NN: U najkraćem, šta je poezija za Mirka Vukovića pjesnika, a šta za Mirka Vukovića antologičara i strastvenog čitaoca?
VUKOVIĆ: U knjizi "Agape (Dnevnik nostalgije V)" u pjesmi "Gozba" kažem: "Obuzet čarju,/ u tihom ozarju/ s knjigom./ Bruj ti čtenija prija.// Pošćenjem,/ srca gošćenjem/ gošćen,/ za praznim stolom/ sam,/ na ovoj gozbi -/ ovoj nasladi gladi." U jednoj prazničnoj besjedi Sv. Jovan Zlatousti poziva: "Pjevajmo razumom uma, osjećajući ukuse riječi". Naravno, Sveti se oslanja na jednu riječ iz Starog zavjeta, ali da ne ulazimo sada u tu atribuciju. Ono što čini razliku između ozbiljnih i (biću pleonastičan) manje ozbiljnih pisaca, među ostalim, jeste to nepce, njegova prefinjenost i osjetljivost za ukuse riječi. Za mene kao pjesnika poezija je jelo, a za mene kao antologičara i pasioniranog čitaoca - meze. Dakle, riječ je o organskoj potrebi i užitku. U svakom slučaju ono magično i zaumno se odigrava u sferi u kojoj se fiziološko, ono što se unutrašnje potrebe tiče i estetsko zadovoljstvo amalgamski prožmu. Tada čarolija ukusa riječi prelazi u muziku, kao što ukusna hrana naprosto pjeva (Goran Dakić bi ovo zasigurno plastičnije i baroknije rekao!).
NN: U posljednje vrijeme mnogo pišete a objavljujete malo. Zašto je to tako?
VUKOVIĆ: Nije u pitanju "posljednje vrijeme", mada su vremena "posljednja"; ja pišem manje-više konstantno (rekoh: to je neka vrsta hrane, način samoodržanja), ali ne objavljujem. Mogao bih sada da "svaljujem krivicu" na naopako vrijeme, izokrenute sisteme vrijednosti, naglavce postavljene stvari i slične strmoglave ili da Vas, jednostavno, usmjerim da me pročitate u poemi "Izgubine" moga kuma Zorana Kostića (nemam dokaz za ovo, ali: ono nije pisao on, nego ja!), ali - bilo bi to pomalo nehrišćanski. Najtačniji odgovor na Vaše pitanje bi bio: ne znam. Još bih ga samo potkočio onim Sokratovim "znam da". Jer, znam da Gospod zna ono što ja ne znam i da, ako je tako kako jeste, onda je to najbolje što se za mene u datim okolnostima moglo desiti. Možda te knjige čekaju pravo vrijeme, a možda i nisu vrijedne "obnarodovanja". Kako god - Gospodnja je zadnja! Moje: amin. I, da se našalim, već neko vrijeme živim sa sestrom Ranka Risojevića, u koju sam dugo potajno bio zaljubljen (mislim na Rankovu pjesmu "Tišino, sestro moja"). I, lijepo nam je.
NN: Gdje se djenula i šta je sa književnom kritikom u Republici Srpskoj?
VUKOVIĆ: Oprostite, ali sada mi zvučite kao Goran Bare kad pjeva: "Gdje je nestao čovjek?" Ha-ha! Ali to dvoje se tako tačno podudara da ne mogu da prećutim ovu asocijaciju. Sve se, na kraju, svede na to... Otkrijte gdje je nestao čovjek i tamo ćete, u nekom budžakčiću, u nekom zakutku, u nekom mračku, naći i književnu kritiku Republike nam Srpske. Jedno je neupitno: tamo gdje izostaje ozbiljna književna kritika nema ozbiljnog književnog života. Tekeri bi to nazvao (i u dobroj mjeri opisao!) "Vanity Fair" - "Vašar taštine". Simptomatično je, i svojom simbolikom podupire ovo što govorim, to što u podnaslovu Tekerijeva romana stoji: roman bez junaka (množina). Ali, na stranu što u Republici Srpskoj nema i nikad nije bilo ozbiljne (odgovorne, objektivne, sistematične) književne kritike, u "posljednja vremena" ona "se djenula", odnosno nestala je u jednom kliku. Nestala je u lajku! I to sad otvara jednu široku temu amerikanizacije (što će reći: r-e-l-a-t-i-v-i-z-a-c-i-j-e; da to i odspelujem, teško si ga nama!), ali nećemo dužiti ovoga puta. Poslušajmo, najbolje, zajedno "Red Hot Chili Pepperse" i "Californication" ("Kalifornikaciju").
NN: Dobro je poznat veliki odjek vaše dvije polemičke knjige "Knjiga o k-nj/r-izi" i "Priče o mladom vojvodi", ali pamtimo i Vašu rečenicu da ne reagujete na svaki šušanj. Šta je potrebno da se dogodi pod ovdašnjim književnim nebom da biste opet reagovali polemičkom knjigom?
VUKOVIĆ: Da se dogodi! Treba da se dogodi. "Pod ovdašnjim književnim nebom" se svašta dešava, ali je malo događaja. Razumije se, polemika "njuši" događaj u negativnom smislu. U svakom slučaju: treba da se dogodi nešto krupno. Ja sam u prvom slučaju reagovao na to što su se neki ljudi drznuli na "istorijski poduhvat" (da sačine antologijski presjek pedesetogodišnjeg pjevanja Srba u BiH) i uradili površan, neodgovoran, aljkav, amaterski, loš, pun grešaka i proizvoljnosti posao koji sam nazvao "istorijski promašaj"). Još jednom se ispostavilo da je mnogo mačku goveđa glava. I pogledajte sad sliku književnosti RS. Ona je preslik te i takve antologije, što će reći da su ta dva čovjeka širom otvorila vrata za ovo što danas gledamo. U drugom slučaju sam reagovao na to što je neko institucionalnim putem pokušao da polupismenu, traljavu, prvu (početničku) knjižicu vladike Grigorija nametne kao "renesansu književnosti Republike Srpske", što će reći - da potpunog amatera i, kolokvijalno rečeno, "padobranca" iz nekog neknjiževnog "aeroplana" (obratite pažnju: aero - plan!) pretpostavi ozbiljnim književnim poslenicima. I opet: mnogo je mačku goveđa glava! Pogledajte sada našu književnu scenu i "participaciju" amaterskih naturščika na njoj. Ko je otvorio Pandorinu kutiju? Moje knjige nisu ni jedno ni drugo mogle da spriječe, ali su ukazale i raščetvorile šta se dešavalo i šta nam se sprema u budućnosti. Što bi Mija Pavlović rekao: "To je sad priča u gradu budala,/ a nekad su tu poginula dva cara"!
NN: Na komemoraciji Tihomira Levajca pomenuli ste kako je Vaš pokojni prijatelj i pisac postao i lik jednog Vašeg neobjavljenog romana. Smijemo li znati o kakvom romanu je riječ i da li će isti skoro biti objavljen?
VUKOVIĆ: "Vama je sve dozvoljeno, ali vam nije sve na korist!" Šalim se, naravno da da, ali da u onoj mjeri u kojoj je moguće dati kroki knjige koja ima nekoliko pripovjednih tokova, ima svoje crne i bijele strane, prati više vremenskih nivoa, složene je mozaične kompozicije, u kojoj se smjenjuju žanrovi i tehnike, koja koketira sa Sterijinim "Romanom bez romana" i zadire u poetiku dekonstrukcije itd. U najkraćem, roman se zove "Šipak iz Prebilovaca" i tiče se prebilovačke tragedije. Pokojni Tiho, Gospod neka njegovoj duši poda rajska naselja, me je pozvao da na godišnjicu u Prebilovcima predstavim njegovu knjigu "Priča koja luta svijetom" i da besjedim na obilježavanju stradanja. Vječno ću mu ostati zahvalan na tome. Sve se tog avgusta 2016. poklopilo na neki nadnaravan način i ništa tamo u Prebilovcima nije bilo "od ovoga svijeta" - četvrti je pao na četvrtak, peti na petak, a neki ničim zasluženi blagoslov na moju izlišnost i moju pokrajnju posljednjost, tako da sam, doslovno, za petnaestak dana, kao u vrućici, ispisao ono što je glavni balast romana. Kasnije su, naravno, uslijedila višegodišnja "dotjerivanja". Ispisivanje tog romana bi bila neka vrsta uziđivanja moga sjećanja u neko kolektivno pamćenje. Tako, čini mi se, na njega valja gledati. Ostadoh dužan i ovaj odgovor: to će biti, svakako, prvo što ću objaviti u vremenu koje je pred nama.
NN: Prošle godine ste dobili nagradu Festivala poezije za djecu Istočno Sarajevo za ukupan doprinos književnosti za djecu. Kolika je strast za Vas pisanje za djecu i koliko je to teže ili lakše činiti u odnosu na pisanje za odrasle po zanatskom planu?
VUKOVIĆ: Boro Kapetanović na jednom mjestu naukuje: "I za razviti pitu treba nadahnuće". Nekmoli za književnost! A kad ste u zoni nadahnuća nema lako i teško. Stavim jedno na desni, drugo na lijevi dlan i - vagnem! Gdje preteže. Ne, u zoni nadahnuća vi ste u stanju stvaralačke radosti, radosti stvaranja. To je "bestežinsko stanje". Do nekih rješenja se dolazi brže, do nekih ne tako jednostavno, ali - u radosti. U tom smislu i strast je ista - nema neke bitne razlike; kad vas nešto ponese, ponijelo vas je. Pišući za djecu ja ispoljavam onu svoju duhovitu stranu; pišem u dlaku onako kako se ponašam i razgovaram sa klincima. Sad, ovo Vaše "po zanatskom planu"; poznata floskula "za decu je teže pisati nego za odrasle" jeste samo jedna loša verbalna manipulacija nekih "zvijezda" naše (srpske) poezije za djecu. Ona je opstala tek zato što ju je neko izmudrovao. Visi, dakle, samo o tom tankom koncu nečijeg imena. Zanatski (naglašavam: zanatski!) - to bi bilo, otprilike, kao ustvrditi da je teže igrati fudbalicu sa klincima iz kraja, na male golove nego u Ligi šampiona. Pisanje za djecu je, složićemo se, pobliže igri. Znate ono: "Rekreativno bavljenje sportom je zdravo, vrhunski sport uništava zdravlje?" Steva Raičković bi "izbunario": "Ne leče pesme nikog,/ tvorce svoje truju."
NN: Nagrađivani ste za karikaturu i ilustrator ste velikog broja knjiga. Na šta ste najponosniji kada je riječ o Vašem crtačkom i slikarskom opusu?
VUKOVIĆ: Svakako na svoje portrete pisaca i onu putujuću izložbu "Pisac crta pisce" koja je obišla više književnih festivala ovdje, u Srbiji i Crnoj Gori. Uz njih je vezano puno tih finih momentića. Ršum je, recimo, u Crvenki, na "Bulki" rekao da su ga portretisali barem stotinu puta, a da je ovo najbolji njegov portret koji je vidio. Matija mi je tražio da jedan od tih crteža (meni posebno drag) metne na svoja izabrana djela koja je trebalo da objavi "Oktoih", ako se ne varam, ali je imao i molbu: "Možeš li samo malo da ga 'odjeziš', jezan je." Na to mu je Blagoje Baković duhovito rekao: "Ih, Maćašu, pa ti onda uzmi pa piši neke limunade; takva ti je i poezija: da se naježiš!" Ja nisam imao inspiraciju za "odjezivanje" (nisam to uradio) i sve je ispalo kako valja jer sam kasnije vidio likovno rješenje za to izdanje: izuzetno je, u svojoj jednostavnosti i efektnosti. Inače, Baković, moj Čiča Blaženi, me jedared nazove i pita da li bih smio da ilustrujem njegovu knjigu o Đokoviću (odbili ga Bob Živković i Pavličić, jer se boje tužbe za "zloupotrebu Noletovog lika i djela). Ja se našalim: Čiča, jesam li ja zec ili čo'ek? On, šeret, kaže: "Aaaa... ja mislim ovo drugo. Aaa?" Isprva si pogodio, okinuh kao iz puške. Elem, knjiga se pojavljuje, kreće medijska hajka, Čiča završava na sudu i jedva se iskobeljao iz svega toga. Mene niko nije uzeo na zub, tako da nisam došao u bijedu da ispadnem uštva dugouha. Kad se osvrnem unazad, pomalo sam ponosan i na to što ostadoh čovjek, a ne zec!