PRIJEDOR - Pjesnik Pero Zubac u maju je napunio 81, a "Mostarske kiše" u oktobru 61. godinu. Gostujući nedavno u Prijedoru, gdje je bio učesnik "Književnih susreta na Kozari", ovaj pjesnik hercegovačkog mentaliteta i vojvođanskog senzibiliteta, publici je recitovao pjesmu koja je obilježila njegov život i književni vijek.
U stihovima i sjećanjima, prizivao je Svjetlanu i oživljavao davne uspomene na Mostar, stari most i Neretvu.
"Kada govorim poemu koju sam napisao prije više od šest decenija", obratio se Zubac Prijedorčanima u Gradskom pozorištu, "javljaju mi se slike djevojaka, koje sam, ne mogu reći volio, nego, koje su mi se dopadale. To sjećanje je davnašnje, i nerado u ovim godinama zbog toga govorim svoju poemu. Ovdje sam to prihvatio na molbu prijatelja Zorana Baroša."
A onda je poznati pjesnik sa čijim stihovima su stasavale mnoge generacije, nastavio da priča, da objašnjava kada je, kako, gdje, u koje vrijeme, sa koliko godina i pjesničkog znanja, napisao "Mostarske kiše", svojevremenu pjesničku himnu grada koji se prepoznaje po starom mostu, slatkim smokvama, kamenim baštama i vječnoj Neretvi.
"Pjesma je napisana jedne noći, jedne večeri, u septembru 1965. godine. Imao sam devetnaest i po godina", započinje Zubac sjećanje na davne godine i sjetnu priču na prohujalo vrijeme.
Sve se dešavao u novosadskoj Ulici maršala Tita broj 10. Rade Tomić, drug Pere Zupca, imao je ključeve prostorija Saveza omladine, u kojima su bile i pisaće mašine. Tu je, sasvim spontano, nastala poema, svojevrsna himna jednoj mladosti.
"Rade je nešto pisao, a ja sam ga čekao da idemo u kafanu. Kad mi je dosadilo čekanje, pitam Radeta gdje ima još papira i indigo, dobio sam inspiraciju za pjesmu, a on kaže, evo ti samo papir, nema indiga, za preslikavanje. Da i ja nešto napišem, rekoh. Uvukao sam papir u mašinu i počeo pisati. Stih po stih, jednu po jednu stranicu. Ispisah tako osmu, pa devetu… Pisao sam je od devet do 11 uveče", ispričao je Zubac.
Iste noći, oko ponoći, kovertu sa poemom "Mostarske kiše" Rade i Pero ubacili su u poštansko sanduče i poslali zagrebačkom časopisu za kulturu "Telegram". Poema je objavljena 8. oktobra 1965. godine. Da pismo nije stiglo na adresu adresantu u Zagrebu, ljubavna poema "Mostarske kiše" bila bi nepovratno izgubljena.
"Ne bih mogao da ponovim, da je iznova napišem, jer, to se ne može ponoviti", govorio je Zubac koji se nije potpisao kao Pero, nego Perica Zubac.
Ko je Svetlana, koju je "voleo u Mostaru jedne jeseni", da li je ona zaista postojala u pjesnikovom životu ili je ovo ime nastalo u mašti, često je pitanje. Odgovor je sasvim jasan. Svetlana je, objašnjava, lirska sinteza četiri, a možda i više djevojaka u koje je bio zaljubljen u dvadesetim godinama. Među njima je pjesnikova supruga Dragana Vajdić iz Novog Sada, sa kojom ima dvojicu sinova. "Mostarske kiše" prevedene su na dvadesetak jezika. Za autora je impresivan prevod na ruski jezik u časopisu "Rabotnici" 1988. godine, u tadašnjem Sovjetskom Savezu, u tiražu od devetnaest i po miliona primjeraka.
"Mostarske kiše" za Miloša Crnjanskog
Emitovanje "Mostarskih kiša" sa gramofona, za Miloša Crnjanskog, koje je priredio književnik Draško Ređep, za Peru Zupca je draga anegdota. Rado je ispričao: "Miloš Crnjanski, koji se pominje u 'Mostarskim kišama', došao je u Novi Sad, tajno, mjesec prije zvaničnog povratka u domovinu. I u salonu Ređepovih, kod Draška, sjedi on, Jeja, (Jelka Ređep, istaknuta književna istoričarka, profesorka i stručnjak za staru srpsku književnost) Draško, vajar Jovan Soldatović i ja. To je bio Draškov izbor. Nas je želio da predstavi Milošu Crnjanskom. On je donio neke radove u duborezu, na kojima je, negdje šezdesetih godina urezao stihove iz Stražilova, a Draško je na gramofon stavio ploču, gdje Rale Damjanović govori 'Mostarske kiše'. I rekao, Miloše, da li mi sada vjerujete da niko nije smio da vas spomene u Jugoslaviji u ono doba, osim Pere Zupca. A on odgovara: 'Ne da vjerujem, ja to znam.' Kaže Draško, a sada ipak želim da čujete nešto, dragi Miloše, i pusti ploču. Poema traje 20 minuta, Rale divno govori, bolje nego ja, muzika divna, isto tako. Povremeno, kradomice pogledavam Miloša koji sjedi pored mene. On samo ustima reaguje, usnama nešto uvrće, bez riječi. Završi se pjesma, ja se već oznojio, od nervoze, ćutim... Kaže Draško, šta sada kažete, Miloše. On me pogleda i opet ćuti. Opet će Draško, pa Miloše, Zubac u pjesmi kaže, pod starim mostom Crnjanskog joj govorio, što je divan, šaputala je, što je divan... On se zakrenu prema meni, osmijehnu se i kaže: 'Pa, nije to rekao Pero, nego njegova djevojka."
Knjiga sa potpisom
Zajednički nastup u Novom Sadu sa Milošem Crnjanskim i njihov susret na hodniku u Radničkom univerzitetu takođe je anegdota koju je Zubac ispričao u Prijedoru: "Književno veče u Novom Sadu, u Radničkom univerzitetu. Miloša pratim. Kada su se svi popeli na drugi sprat, idemo posljednji, nema lifta, pa ćemo polako pješke. A on, nosi neku diplomatsku torbu, staru, kožnu. Izvadi jednu knjigu i ja vidim Cvijanovićevo izdanje. Otvori je, uze penkalo, gleda, nema nikoga, i on se potpisa, samo Crnjanski. Pored potpisa datum i Novi Sad. Ništa više. Dade mi tu knjigu i pokaza da je stavim ispod pazuha. Da niko ne vidi. I ja tako postupim. Svo vrijeme sam, sjedeći u prvom redu, držao, čuvao tu knjigu, za mene dragocjenu. Osjećao sam se uvaženo zbog toga, jer dobiti knjigu na poklon od Crnjanskog, još sa njegovim potpisom, bilo je veličanstveno. Dok sam nastupao, knjigu sam diskretno stezao laktom ispod pazuha da ne ispadne i da se ne vidi... Tako cijelo veče. Kada se završilo književno veče, ulazimo u salon. I on meni daje znak da priđem. Gleda me u oči i osmijehnu se. Zatraži knjigu. Dadoh je. Bez oklijevanja i bez pitanja. Reče mi hvala. I uze knjigu."