Vid Vicko Vukelić književnik je kojem će večeras u 18 časova u Kući Milanovića biti uručena nagrada "Đuro Damjanović" koju dodjeljuje Podružnica Banjaluka Udruženja književnika Republike Srpske.
Žiri je radio u sastavu Duško Pevulja, Mihajlo Orlović i Aćim Todorović, a Vukelić, prvenstveno poznat kao pjesnik, nagrađen je za proznu knjigu "Zmijana", objavljenu u izdanju Književne zajednice "Vaso Pelagić" iz Banjaluke. Više o knjizi i nagradi uoči uručenja govorio je za "Nezavisne".
NN: Šta za Vas znači nagrada sa imenom Đure Damjanovića, na koji način pamtite Damjanovića i njegovu književnost?
VUKELIĆ: Ova nagrada me zaista raduje, ali više kao Zmijanjca nego kao pisca. Đuro Damjanović rođen je i odrastao svega nekoliko kilometara od kuće u kojoj sam i ja rođen i odrastao. Tako smo, naravno, u različitim vremenskim periodima, i Damjanović, i Kočić, i ja odrastali među ljudima istog mentaliteta, karaktera i načina govora. Sve se to, neminovno, preslikalo i na moju književnost. Kao pisac sazrijevao sam uz djela svojih zemljaka koji su se bavili pisanom riječju i ostavili dubok trag u književnosti. Teško je pronaći bolje putokaze od iščitavanja djela mojih zmijanjskih prethodnika i odrastanja među ljudima potplaninskog mentaliteta. Damjanovića sam nekoliko puta, kada bih ga sreo na putu iz Pervana prema gradu, povezao svojim automobilom. Jednom mi je kratko rekao: "Ti imaš svoj stih." Nikada nisam saznao šta je tačno time htio da kaže, ali sam njegove riječi doživio kao kompliment. Njegovu književnost doživljavam i kao svojevrsnu poruku da pisac koji potiče iz nekog kraja ima posebnu odgovornost, ali i privilegiju, da o tom kraju piše. U Damjanovićevom književnom izrazu posebno su mi bliski jezik i način govora naših ljudi, likovi koji nisu plod mašte, nego stvarni ljudi koji su živjeli u vremenu o kojem je pisao, kao i ta snažna vezanost za zavičaj. Upravo ta autentičnost daje posebnu vrijednost njegovoj književnosti. Jer ko može bolje razumjeti dušu, karakter i govor jednog naroda od onoga ko je među tim ljudima odrastao i s njima dijelio život?
NN: Po jeziku i transponovanju živih ljudi u literarni svijet, žiri primjećuje da ste knjigu "Zmijana" stvarali na tragu literature Petra Kočića i Đure Damjanovića. Koliko je, prilikom korištenja takvog postupka i jezika, teško bilo ostati autentičan?
VUKELIĆ: Mislim da karakter pisca određuje njegov način govora i putanju kojom će kroz pisanu riječ teći njegova priča. Moralo je biti na tragu Kočića i Damjanovića, jer sam i sam takvim stazama hodao. Ako sam htio da sačuvam autentičnost govora svog naroda, a jesam, onda se taj mentalitet neminovno preslikao i na književnost koju stvaram. Ono što je drugačije kod mene jeste to što na najdirektniji način izgovaram priču kroz glas Zmijanja od prije stotinak godina. Ne samo kada se junaci u knjizi obraćaju jedni drugima, već kao da se i cijela priča odvija pred čitaocem, kao da sam je slušao dok mi je kazuje lik iz prošlosti. Kako reče recenzent moje knjige Zoran Kostić: "Vid se tako spretno izvlači na samom početku pripovijedanja i sam postaje slušalac." I zaista jeste tako. Dok sam pisao "Zmijanu", imao sam osjećaj kao da čujem glas nekog starine sa Zmijanja koji mi priča svoju priču, a moje je bilo samo da je prenesem na papir. Kad sam se sreo sa recenzentom moje knjige Zoranom Kostićem, on mi je na najljepši način čestitao i rekao: "Nagrada je pronašla pisca." Davno sam rekao da je umjetničko djelo pogled Gospoda kroz umjetnika i da sam ja samo prenosilac te ideje.
NN: Otkud ideja za sam naslov, koji je veoma simboličan?
VUKELIĆ: Prvo sam na papir zapisivao dijelove knjige, onako kako mi je šta padalo na pamet. Kada sam osjetio da sam zabilježio dovoljno materijala, sjeo sam za računar i počeo da prekucavam zapise, istovremeno ih povezujući u cjelinu. Iskreno, u početku nisam znao kako će se knjiga zvati. Tek kad sam u već napisani tekst ubacivao rečenice koje su povezivale te isječke, počela se nazirati i priča o samom imenu. Kao da me je glas iz prošlosti navodio da objasnim ime djevojke koja dolazi u selo da se uda za Vukosava. Ona se zvala Jana, a žene su je nazvale zmijom. Onda se u Golešima našao neko pametan pa je ta dva imena spojio, kako to objašnjava narator u knjizi. Tako je nastala Zmijana - ime koje je na kraju našlo svoje mjesto i na koricama knjige.
NN: Nasuprot Kočiću i Damjanoviću, koliko Vam je, kao izvornom Zmijanjcu, bilo važno da sačuvate zmijanjski arhaični govor i prenesete čitaocima njegove posebnosti, s jedne strane, a s druge, koliko takvom govoru prijeti izumiranje u našem vremenu, kada i sela u dobroj mjeri izumiru?
VUKELIĆ: Iskreno, Kočiću i Damjanoviću bilo je mnogo lakše jer su oni, dok su opisivali svoje junake, zapravo s njima komunicirali, pratili šta rade i kako se izražavaju. Ja sam, s druge strane, svoje junake oblikovao na osnovu sjećanja na ljude koje sam poznavao, pažljivo unoseći njihove osobine i način govora u tkivo priče. Imao sam tu sreću da sam odrastao na Zmijanju, pa dobro poznajem karakter, jezik i mentalitet svoga naroda, kao i gorštački način života. Ono što me zaista raduje jeste to što je Gospod izabrao mene da uhvatim tu sliku prošlosti i prenesem je na papir, kako bi naši potomci imali bar neku predstavu o životu ljudi na Zmijanju, njihovim patnjama, radostima i teškim poslovima koji su se pretakali u pjesmu. Tako u "Zmijani" govorim o kopanju kukuruza, kada svi popadaju od umora, a Zmijana iz sveg glasa zapjeva: "Moj me dragi kako kopa gleda/ pa mi nikud iz kuruza ne da/ Ne daj, dragi, i dalje ću pjevet/ doći ćeš mi večeres u krevet". Htio sam da opišem patnju teškog rada, ali i snagu seoske žene koja se izdiže iznad svega i zapjeva, radujući se večeri sa svojim dragim. Ako mi nećemo sve to zabilježiti, mi koji se bavimo pisanom riječju, šta onda očekivati od potomaka, koji neće imati gdje da pročitaju ponešto o svojim precima? Mnogo mi je stalo da sačuvam arhaični govor svoga kraja, zaista, i nadam se da sam bar malo ostavio otiske za generacije koje dolaze. Drago mi je što je žiri to prepoznao. Nažalost, izumiranje načina govora je neminovno, ne samo na Zmijanju, već u svim ruralnim sredinama našeg naroda. Ono čega se plašim jeste proročanstvo nepismenog starca iz mog kraja Simice Vujanovića, kojeg sam opisivao u knjizi "Sunce nad Carskom dolinom". On je još 1930. godine rekao: "Ovdje na Zmijanju neće biti ljudi, umjesto panja učiniće se slučajnom prolazniku da je čoek." Nažalost, svjedoci smo ostvarivanja njegovog proročanstva.
NN: Uspjeli ste da pričom o jednoj ženi i jednom selu progovorite o društvu u cjelini. Zašto, u tom i takvom društvu, zajednica često lakše povjeruje u glasinu nego u čovjeka kojeg godinama poznaje?
VUKELIĆ: Mislim da se ništa nije promijenilo u odnosima među ljudima. Pazite, zašto većina ljudi sluša šund muziku, bavi se ogovaranjem, čita žutu štampu i tako dalje? Zato što za to nije potrebno razmišljanje, pa je mozak u stanju mirovanja. Kako kaže Jovan Skerlić, tamo gdje svi isto misle, zapravo niko ništa ne misli. Lakše je ne misliti i povjerovati u priče, a nažalost, to uđe u kolotečinu života. Živimo na takvom podneblju gdje nam je draže nekoga ogovarati, bez obzira na istinu, nego se ljudski pozabaviti njegovim problemima. Kroz ovu pripovijetku provukao sam tu nit pričalice koja ni sama ne zna da li je to istina, ali tvrdi da je nešto vidjela neka žena, i tako ogovaranje dobija neki oblik koji postaje štetan za cjelokupnu zajednicu. Na svu sreću, u knjizi koju sam napisao i sama pričalica se povlači i smiruje selo, a ljubav pobjeđuje.
NN: Da li bi Zmijana danas bila slobodnija da živi po svojim pravilima i da nije, kako žiri kaže, podatna u svakom smislu? Da li bi i u tom slučaju bila izložena drugačijem obliku osude?
VUKELIĆ: Iskreno, po pričama koje su se širile selom, ona nije mnogo marila za to. Iako su je takve tvrdnje pogađale, prema onome što su vjerovali seljani, nastavljala je da vodi svoj život u skladu sa sopstvenim shvatanjima. Mislim da nije mnogo ni razmišljala, nego se vodila osjećanjima. Tako je tvrdila pričalica: "Vidla je jedna žena tuj i tuj, satjem i satjem." Bila je puna života, i kad kukuruz kopa, i kad čarapke plete, i kad krompir kuva. Pjesmom je pobjeđivala ogovaranja. Zato su je ljudi voljeli, a žene su, kao što bi vjerovatno i danas, bile ljubomorne. Mislim da osude nemaju vremenska ograničenja i siguran sam da bi i danas, možda čak i više, bila izložena pritisku ogovaranja. Razlika bi bila samo u tome kako bi ih prihvatala. To zavisi od karaktera samog čovjeka i njegove sposobnosti da gleda svoja posla, kao što ih je Zmijana gledala i živjela svoj život, sve dok takve tvrdnje seljana nisu počele da utiču na njenu bračnu zajednicu.
NN: Na kraju knjige Vukosav se vraća Zmijani. Da li je to pobjeda ljubavi nad sumnjom, mirenje suprotnosti ili postoji nešto još važnije što poručujete ovim, žiri će reći, iznenadnim srećnim krajem?
VUKELIĆ: Kada sam kao mlad čitao Kočićevu "Mrgudu", taj završetak me je danima mučio i, što bi rekao Laza Kostić: "Dve se u meni pobiše sile." Jednostavno, borio sam se sa mislima i čudio se životu: zašto mora da se završi tugom i zbog čega, ako imamo izbora, a imamo, mora da pobijedi zlo? Iako je Zmijana na kraju, od tuge zbog odlaska njenog dragog, okopnila i na staricu ličila, ipak je bila shvaćena. Tu se završavaju ogovaranje i osuđivanje, a ljubav pobjeđuje. Tako sam, nekako, u sebi te dvije sile izmirio i podigao zastavu pobjede dobra. Na čitaocu je da shvati onako kako mu osjećanja budu rekla.
NN: "Koliko što se može čitati, ova priča se da i slušati kao zvučni zapis lokalnog govora", kaže u recenziji za knjigu Zoran Kostić. S tim u vezi, da li ste razmišljali o audio-knjizi "Zmijana"?
VUKELIĆ: Naravno. Mislim da bi to zaista bilo lijepo. Ako se to ostvari, a iskreno se nadam da hoće, volio bih da je lično pročitam i da emociju koju sam osjećao dok sam je pisao prenesem i svojim glasom. Vjerujem da bi se na taj način još snažnije doživjeli i priča i njeni junaci, a osjećanja slušalaca bila dodatno produbljena.
NN: Kao stvaralac i čitalac, na koji Vi način vidite razliku između poezije i proze?
VUKELIĆ: Ja sam rođeni pjesnik, kako kaže moj dragi prijatelj i veliki pisac Blagoje Baković, tako da mi je poezija mnogo bliža srcu. O tome jasno govori i činjenica da sam objavio deset knjiga poezije za "djecu i dorasle", kako to Baković voli da kaže. Poezija je za mene poseban način da se sa što manje riječi kaže što više. Poeziju mogu govoriti na književnim večerima, a da nikome ne bude dosadno, dok je proza, po mom mišljenju, više za mir i ambijent doma. Ne volim hermetički zatvorenu poeziju, ma koliko se ona smatrala visokom umjetnošću. Da se jasnim i jednostavnim stihom mogu iskazati najdublje misli i osjećanja, najbolje pokazuju mnogi pjesnici koji su ostavili duboke tragove na svojim stazama iscrtanim olovkom. U svakom slučaju, preporučujem dobru književnost. Nikako lošu. Čvrsto stojim iza svog stava da je bolje ne čitati ništa nego svašta.
NN: Pošto ste, kako sami kažete, prvenstveno pjesnik za djecu, šta mislite koliko djeca danas čitaju i imaju li dovoljno koncentracije za čitanje?
VUKELIĆ: Djeca čitaju, ali na drugačiji način. Djeca ne bježe od knjige, nego od tradicionalnog formata na koji smo navikli. Neke moje kolege, pisci za najmlađe, i ja već godinama primjenjujemo takav pristup tokom druženja sa školarcima. Pošto je njihovu pažnju moguće zadržati najviše desetak do petnaest minuta, potrebno je svakih desetak minuta mijenjati pristup određenoj temi i obavezno uključiti djecu u program. Mi smo tu da ih navedemo na razmišljanje, a to je najbolji oblik učenja. Tu smo da ih zainteresujemo za čitanje knjiga, jer dijete koje čita postaje čovjek koji misli, a čovjek koji misli ima budućnost. Knjige za djecu treba da budu didaktičko sredstvo za učenje kroz igru, jer je to najbolji način da se kod djece razviju ljubav prema knjizi, čitalačke navike i želja za razmišljanjem.