U razastiranju i brujanju poetskih glasova, šumu Babilona savremene srpske poezije, stvaralaštvo Đoke Stojičića zauzima posebno mjesto.
Taj planinac, Krajišnik, Beograđanin, žitelj i pohodnik zemalja i gradova, vječito zagledan u daleke horizonte na kojima se vrijeme i prostor dotiču, zavezuje u čvor lična i kolektivna sudbina, ispjevao je i odsanjao stihove u kojima je "odgonetka zauvek izgubljene vedrine".
Iako ne može da ne vidi požar što se neprestano rasplamsava ili tinja, Stojičić ne prestaje da vjeruje u mogućnost ljudskog uspona, iz mraka u svjetlost, obasjana stazom oca Nikole i putokazima najljepših riječi kojima "ljubav sebe odgoneta".
Trajni i neotuđivi pjesnikov oslonac je zavičaj.
Jezgro njegovog kosmosa i poetske inspiracije je ognjište - toplo srce doma. Duboko usađeno u svijest, kao arhetipski bunar bića, ognjište širi svoju životodajnu toplinu na dom, kuću, zavičaj, otadžbinu, univerzalno čovjekovo stanište i nultu tačku njegovog pamćenja i postojanja.
Prema njemu pojedinac određuje svoje visine i dubine, nad njim se ukrštaju četiri praelementa koja čine dinamičku suštinu vasione.
Četiri elementa, kvadratna zodijaka: vatra, zemlja, vazduh i voda, u Đokinom stvaralaštvu: ognjište, dom, riječ i pjesma čine savršeno jedinstvo, određuju voljnu akciju i snovno nadahnuće.
Jer, Đoko Stojičić pjeva i budan, u misaonom naporu koji goni u izgnanstvo nesanice i u lucidnim trenucima sna.
Umjetničko djelo je čin "neporecive žudnje", njega ispisuju vreli damari krvi i moždani talasi budne i britke svijesti koji dospijevaju do najudaljenijih prostora neporecivog smisla, do svrhe trajanja i postojanja "bića u svemiru":
"Negde u nigdini, negde u beskraju,
Svaki se otkucaj našeg srca broji
I naše reči u muklini svemira traju
I razlog za gnezdo lastavičje negde postoji".
Ne težeći za slikovitošću, sav usredsređen na riječ, dubokog pamćenja i krcatog značenja, Stojičić stvara stihove u kojima je spolja tijesno, a iznutra prostrano, koje iskre mudrošću vječnih istina damarima uzvitlane životne snage.
Za poeziju Đoke Stojičića mogao bih reći da je svojevrsni podsjetnik na hod kroz vrijeme, što potvrđuju i njegovi poetski zapisi. U ovom slučaju, životi i pjesništvo Stojičića su ispleteni na takav specifični način da pokazuju i dokazuju moju tezu da pri tumačenju njegove poezije da je umjetničko djelo autonomno. U njegovoj poeziji se na najljepši način povezuje proživljeno iskustvo i pjesničke slike što daje posebnu draž svih stihova, koji su čisti i odnjegovani.
Ovo je poezija magije, jezika, prizivanje lijepe retorike, poezija neobjašnjivog, metafizike, mita i vizije.
Poezija ovog pjesnika je najčistiji vid nekadašnje čiste poezije, i slijedi, mogao bih reći, po mnogim svojim odlikama remboovsku liniju alogičkog pjesništva.
U ovim oskudnim vremenima za poeziju, ako bih pokušao danas na početku ovog novog vijeka da izdvojim neki novi poetski pravac, ne bih mogao, jer se još on nije iskristalisao u ovom vremenu.