Poezija i esejistički tekstovi sarajevskog Mostarca i mostarskog Sarajlije Gradimira Gojera uvijek su u meni izazivali pitanje kako je moguće da njegova mašta, obrazovanje i kultura istovremeno grabe prema nauci i umjetnosti, da se ta dva poriva ne sukobljavaju nego podstiču, ostvaruju u skladu i harmoničnoj punoći, da ne dovode do disbalansa i poremećaja ravnoteže na osjetljivim terazijama ostvarivanja i procjene.
Za mene je Gojer naučnik umjetnosti, poezije i pozorišta, ali i pjesnik nauke.
Čini mi se da Gojer nijedan trenutak života, nijednu česticu postojanja ne odbacuje kao pepeo s opuška cigarete.
Sve ima svoju vrijednost, značaj, jer su sve stvari važne, povezane nekad vidljivim, a nekad nevidljivim nitima, a naš sadašnji trenutak uslovljen je prethodnim sjećanjem i iskustvom, svim onim što je bilo zapamćeno ili zaboravljeno, ispod praga svijesti.
I onda kada je Goran Stojanovski završio svoju rolu u Beketovom komadu, kada su se pogasila svjetla i ispraznilo gledalište, Gojer "vidi" predstavu, sudjeluje u njoj, diše njen vazduh uvijek bogatiji za mnoštvo svjesnih ili dosvjesnih doživljaja.
U poeziji ovog autora duh i duša, intelekt i emocija ostvaruju savršen sklad. Njegova poezija je intimistička, deskriptivna, patriotska, satirična, refleksivna...
Gojer je pjesmom iskazao i svoj pogled na život i istorijsku dosuđenost, ali i svoju poetiku i autopoetiku, etiku i estetiku promatrajući umjetnost kao sinkretizam poezije, muzike, glume, slikarstva, ali i filozofije, sociologije, antropologije i religije.
On nas (ne samo u "Ohridskim ritmovima") uvjerava u ispravnost tvrdnje Nikole Koljevića da će "veći dio onoga što nazivamo religijom i filozofijom biti zamijenjeno poezijom", ali, nastavljamo mi, poezija ničim neće moći biti zamijenjena.
Kod Gojera svijet je velika predstava zanjihana između jave i sna. Jasne granice nema.
"Vraćamo se u san/javu dozivajući."
To pretapanje slika, situacija, događaja stvarnih i izmaštanih, ti susreti ljudi različitih vremena i prostora, ti mediteranski duhovni akvareli podsjećaju nas na dekor vječite premijere u kome svaki detalj, svaka pojedinost ima svoje realno, ali i metaforičko značenje.
Zato je jedna pjesma uvijek na neki način povezana s nekom narednom, a u svakoj narednoj primjećujemo zrnce lirskog materijala, iskru, muzički takt, sintagmu, riječ, bat ponoćnog zvona sa dubrovačke katedrale, talas ohridske melodije, taj odjek pjesnikovog koraka po pustim ulicama.
Dvostih i razgranati oblik, minijatura, mješavina ritmova, boja, raspoloženja i misli u ovim stihovima čine njihovo nepredvidljivo bogatstvo, uvjeravajući nas da je poezija vječita mladost duha i riječi.