BANJALUKA - Pjesniku Zdravku Miovčiću za knjigu poezije "Metafizički podrum", objavljenu u izdanju Centra za srpske studije iz Banjaluke, u utorak uveče, 25. novembra, u Kući Milanovića uručena je nagrada "Đuro Damjanović".
Nagradu mu je svečano uručio Miladin Berić, predsjednik Podružnice Banjaluka Udruženja književnika Republike Srpske (UK RS), koja ovu nagradu dodjeljuje.
Uvodnu riječ ove večeri izgovorio je Duško Pevulja, upravnik Kuće Milanovića.
"Uručujemo nagradu 'Đuro Damjanović' Zdravku Miovčiću. Maloprije mi reče Miladin Berić kako je pronašao u dokumentima da sam ja bio član prvog žirija za dodjelu nagrade sa imenom Đure Damjanovića. Sjećam se da smo tu prvu nagradu u Golešima na Đurđevdan uručili Predragu Gugi Lazareviću i da nam je, sticajem okolnosti, slučajni gost bio i Emir Kusturica", rekao je Pevulja. S tim u vezi, dodao je on, ima smisla što je domaćin ovogodišnjeg uručenja Kuća Milanovića.
"Bilo gdje da uručujemo ovu nagradu, ne bismo pogriješili. Posebno mi je drago što je uručenje ovdje, jer je nagradu dobila knjiga 'Metafizički podrum', a po toj knjizi nazvali smo i podrum ove kuće. Ako gradski oci, koje ja često nazivam i gradskim očusima, u skorije vrijeme obezbijede neki budžet za Kuću Milanovića, mi ćemo postaviti i tablu s tim imenom. Što se tiče Đure Damjanovića, on je na svom licu, lirik kakav jeste, po sintagmi Jovana Cvijića, nosio teret istorijske sjete. Đuro se bio odao alkoholu, a alkohol je prezirao. Naš današnji laureat takođe konzumira alkohol, ali iz čiste ljubavi i hedonističkih pobuda, što je potpuno oprečno, ali opet i jedna od poveznica ta dva duha", kazao je Pevulja.
Nakon Pevulje, prisutnima se obratio Miladin Berić.
"Prve dvije nagrade 'Đuro Damjanović' dodijeljene su Gugi Lazareviću i Rajku Petrovu Nogu, a nakon toga je, nažalost, nagrada bila ugašena, što zbog finansijskih razloga, što zbog tadašnjeg raskola u UK RS. Ipak, nekoliko godina kasnije, mi smo odlučili da vratimo tu nagradu, kao što smo vratili i nagradu 'Stanko Rakita'. Nagradu za 2019. godinu, sljedeće 2020. godine uručili smo Aćimu Todoroviću. Nagrada je tada vraćena i, nadam se, da neće više biti više ukidanja iste. Mi smo tada nagradu proširili na cjelokupno srpsko govorno područje. Zašto je to bitno? Bitno je iz razloga što danas na konkurs stižu knjige najeminentnijih imena srpske književnosti, tako da je ove godine na našu adresu stiglo ukupno 46 knjiga književnih žanrova koje je koristio Đuro Damjanović", istakao je Berić.
Ovogodišnji žiri za dodjelu nagrade "Đuro Damjanović" činili su Berislav Blagojević, predsjednik, te Ranko Preradović Deda i Đorđe Vuković, članovi, a u ime žirija, na uručenju nagrade govorio je Blagojević.
"Uporno pokušavam izbjeći da budem u bilo kakvom žiriju, a uporno me zovu. U isto vrijeme me pitaju da li nešto pišem. Ne pišem ništa, jer samo za ovaj konkurs trebalo je pročitati 46 knjiga. I zaista smo čitali. Gospodina Miovčića, ovogodišnjeg dobitnika, upoznao sam maloprije, što valjda govori o pristrasnosti žiriranja. Iako zvuči kao floskula, o nagrađenoj knjizi odlučivale su nijanse", naveo je Blagojević, dodajući da je bila znatna zainteresovanost za konkurs, te da su u uži izbor ušle knjige "Platno" Anđelka Anušića, "Limeni lijes za Zaimović Zejnu" Muharema Bazdulja, "Pucanj u prazno" Vladislava Bajca, "Nešto neizrecivo blisko" Aleksandre Marilović, "Andrak" Mihajla Orlovića, "Po vodi koja je prala noge, Isusove" Selimira Radulovića i "Kalendar moje majke" Đorđa Sladoja.
Blagojević je potom objasnio po čemu se izdvojila Miovčićeva knjiga.
"Ovu poetsku knjigu krase čulnost i melodičnost, te istančan simbolizam i asocijativnost. Pomenuta asocijativnost u poeziji 'Metafizičkog podruma' ponekad je direktna i nedvosmisleno priziva Đuru Damjanovića, komunicirajući sa pjesnikom, književnikom, boemom. Žiri je smatrao da je ovaj aspekt Miovčićeve lirike značajan kako bi se nagrađena knjiga izdvojila od ostalih, relativno ujednačenih djela", obrazložio je Blagojević, dodajući da pjesnik čitaocima dostavlja čitav adresar savremenika i onovremene i svevremene spisateljske sabraće, pa su u ovoj knjizi Zaharije Orfelin, Dostojevski, Sokrat, Markes, Džojs ili Servantes, stranicu uz stranicu i stih uz stih sa Andrićem, Ćopićem, Crnjanskim, Simovićem, Mandićem, Šantićem, Dučićem, Nogom, Praćom, Nešićem i, dabome, Đurom Damjanovićem. Stavljajući ih u iste korice, rezimirao je Blagojević, ponekad i u iste strofe, Miovčić je premrežio vijekove ljudske misli i pjesništva, sa tek dvije-tri upletene niti: vinom, rakijom i lirikom.
Na kraju večeri, a nakon što mu je uručena nagrada, prigodnom besjedom, publici se obratio i sam Zdravko Miovčić.
"Đuru Damjanoviću je Gospod obilato dao ono što mu je trebalo, jednu prolaznu i jednu vječnu postelju u njegovim Golešima, ljubav prema knjizi i sto. I ono što daje tako rijetko i samo odabranima - pečat dara Duha svetog. Neko je još dodao i pisaću mašinu da se na njoj zabilježi ono što je Đurin lirski vječito žedni duh upijao, prvo i ponajviše u lirskom najužem zavičaju. Ostale stvari mu je uskratio, valjda zato da se dar ne bi iskvario i izgubio, kako se nerijetko dešava nama današnjim i ovdašnjim žednim nagrada i slave bez pokrića, jer je jedino pokriće pravo autentično poetsko stvaranje, gdje se piše životom i nerijetko njime plaća", govorio je Miovčić. On otkiva da je prvi put čitao Đuru Damjanovića negdje potkraj gimnazijskog školovanja na Ilidži u časopisu "Lica", u kojem je bila objavljena njegova pripovijetka "Golimjesto".
"Pročitao sam je skoro bez daha i onda još nekoliko puta sve polaganije uživajući u jeziku i pričanju koji su za mene bili poput otkrića blaga. Đurino 'Golimjesto' će potom doživjeti istu sudbinu kao Brankova 'Jeretička priča', a mladi pisac će postati zavičajno i sudbinski blizak sa Ćopićem. O toj toploti rođačke bliskosti i čarobne raspričanosti ponajbolje svjedoči njegova pjesma 'Ručak sa Ćopićem'", podvukao je Miovčić. Po prelasku u Banjaluku nakon posljednjeg rata i početkom ovog vijeka, Miovčić dodaje da je viđao Đuru Damjanovića na ulici i u prolazu između Narodnog pozorišta, hotela "Bosna" i parka "Petar Kočić", u, kako je rekao, posljednjoj fazi njegovog boemskog stanovanja na ovoj zemlji.
"Nismo se poznavali, tako da mu ne priđoh i ne pozvah ga da sjednemo na čašicu razgovora. I sad žalim što to nisam učinio i o tom žalu ću četrnaest godina poslije njegove smrti napisati pjesmu 'Skrajnuta klupa' koja je prvi put objavljena 2024. godine u 'Metafizičkom podrumu', u knjizi koja je dobila ovogodišnju nagradu. To nije moja prva ni posljednja pjesma posvećena Đuri Damjanoviću. Prvu pjesmu 'Pomen' napisao sam kada sam čuo da je umro", podvukao je Miovčić.
Laureat je pomenuo da se Đuro Damjanović u obdanici života družio i razgovarao sa Brankom Ćopićem, a u vječitoj noći smrti druži se i razgovara sa velikim književnim pretkom i zemljakom Petrom Kočićem.
"Pjesnički boravak je trajniji, ne završava se fizičkom smrti pjesnika. Prestanak pjesničkog boravka na ovoj zemlji počinje sa zaboravom pjesničkog djela i tragom koji je ostavio za sobom. Zato je vrijedno svakog priznanja i podrške nastojanje Udruženja književnika Republike Srpske, Podružnice Banjaluka, da se nagrađivanjem pjesnika i knjiga koje, u prosjajima, upućuju na zlatnožuti trag Đure Damjanovića u srpskoj literaturi, održava i stalno obnavlja njegov boemski pjesnički boravak među nama", rekao je, između ostalog, Zdravko Miovčić.
