BANJALUKA - Nagrada za knjigu godine 2016. Udruženja književnika Republike Srpske - Podružnica Banjaluka i grada Banjaluka, kako je saopšteno juče iz Podružnice, ravnopravno je pripala Stevki Kozić-Preradović za knjigu "Glas Andrićgrada" i Slobodanu Boškoviću za knjigu "Slatka beznađa". U oba slučaja riječ je o knjigama poezije.
"Knjigom pjesama 'Glas Andrićgrada' Stevka Kozić-Preradović manifestuje srž autopoetike - jezičku mladost i semantičku razbujnost, lir-sko-meditativnu energiju, kojom budi pritajena čula kreacije. 'Glas Andrićgrada' je, zapravo, metaforičko zglasje, zbližavanje nas sa drugi-ma, udaljenim u vremenu", stoji u saopštenju, gdje je navedeno i to da je Stevkin Andrićgrad "kula svetilja", u kojoj pjesnikinja organizuje svevremensko književno veče. Kozić-Prerado-vićeva, kako javlja Podružnica UK RS, je i mo-derator, voditelj, koji najavljuje zanimljivu lite-rarnu reprezentaciju: Kočića, Šilera, Markesa, Ruževića i drugih...
"Andrićgrad je poetskom aurom nadgrađen u simbol prožimanja, u dom svih koji se misle, pjevaju i vole. 'Glas Andrićgrada' je zvučni luk između Kočićevog Zmijanja i Markesovog Ma-konda! Novom knjigom Stevka Kozić-Prerado-vić promišlja i nad sušti i tajnoći čina pisanja, pjesničke alhemije", kaže žiri, koji su činili Ra-dmilo V. Radovanović i Željko Đurđević - člano-vi, te Milenko Stojičić - predsjednik. Ova trojka riječi hvale nije štedjela ni za knjigu Slobodana Boškovića.
"Novom knjigom Bošković zagovara, potpisuje načelo pisanja, koje je avantura neistraženim jezičkim zonama, a ne prosti, pravolinijski pre-pis viđenog i doživljenog. Boškovićeva pjesma nije odraz, snimak (nečega) u ogledalu pje-sme, nego je popinski magmatični, razobličeni belutak, i smijer i odbljesak doviđenog i proživ-ljenog, pramčiok jezika na papiru", kaže žiri. Sa druge strane, glasi nastavak obrazloženja na-grade, groznica, beznađe i "sunčanica" su ona metafizička trpna stanja jezika i teksta tijela koje dovode do nove, originalnije forme arti-zma, do višeg stepena tekstiranja.
"Drevni pjesnici i filozofi promišljali su o prirodi stvari, a Bošković raspjevava prirodu stvaranja (pjesme) i prirodu rastvaranja tijela (svijeta, svemira), prirodu jezika kao odraza, fusnote i refleksa tih rasapljenja. Bolujem, dakle mislim i prepjevavam svoju bol - je Boškovićeva maksi-ma", zaključio je žiri.