Ove godine, o Miholjdanu, krsnoj slavi djeda Rade Ćopića - najslavnijeg djeda srpske i jugoslovenske književnosti, krenuli smo u Hašane.
Vozač Petar Šolak, fotoreporter Vlado Stojaković i ja, novinar "Nezavisnih", čiji je posao, za razliku od njihovog, tek kasnije vidljiv, podgrmečkim drumovima približavali smo se rodnom kraju velikog Branka Ćopića. Nakon što je regularno, kalendarsko ljeto bilo dugo i toplo, za ovo miholjsko padala je kiša, no ona nas nije spriječila da se u zalivenoj "bašti sljezove boje" poklonimo njenom stvaraocu za stotu godišnjicu rođenja.
Iz Banjaluke, preko Prijedora i Novog Grada put do Hašana vodio je kroz Bosansku Krupu. Vlado, koji se tu rodio i odrastao, priča da je u posljednjem ratu grad u koji je Branko sišao sa dvanaest ljeta bio treći najrazoreniji grad u BiH. Dakle, naš fotoreporter odavde ne nosi samo "dječačke uspomene glupe", a po dolasku u Hašane saznaćemo da takav slučaj nije bio ni sa čovjekom koji je opjevao mjesto kroz koje smo prošli.
Kako je Rakić spasio Ćopića
U Hašanima kao neka vrsta vodiča, pored Vlade, pridružio nam se Dušan, sin Petra Stojisavljevića - Brankovog ratnog i druga do groba. On, koji me zamolio da ga u tekstu ne potpisujem po tituli nego kao Brankovog zemljaka, rekao nam je da Branko nikad nije, kada bi iz Beograda dolazio u Hašane, prespavao u Krupi. Iako je put od Krupe do Hašana za piščevog života moglo da savlada samo terensko vozilo ili zaprežna kola, Branka bi, ma koje doba sat otkucavao kada se zatekne tamo, uvijek neko vozio na konak u rodne Hašane. Ćopić je tu, govori njegov zemljak, pretrpio strašan strah i uvijek ga je taj strah tjerao, samo da ga noć ne zatekne u Krupi.
"Njega su 1941. godine uhapsile ustaše, koje su ga zatvorile u dom u Bosanskoj Krupi. Tad je tu napravljen strašan masakr. Bez metka jednoga na stotine njih je ubijeno, ali Brankova majka Soja odnijela je pare ustaškom stožerniku i potplatila ga da pusti Branka. Dvije godine ranije 1939. Branko Ćopić dobio je Rakićevu nagradu i sav novčani iznos od nje dao majci. Ona je te pare sačuvala i na početku rata spasila ga od sigurne smrti", priča nam Stojisavljević.
Svijetle i tamne strane istorije
Nakon ove priče sjetio sam se Brankovog pisma Ziji Dizdareviću, koji je stradao u logoru "Jasenovac" 1942. To pismo uvod je u "Baštu sljezove boje", zlatnu bajku o ljudima i surovim bojovnicima golubijeg srca, u kojem Branko piše da je tih godina slučajno izbjegao Zijinu sudbinu. Sveti bojovnici, veli Branko, ne mogu se izmisliti, kao što se nažalost ne mogu izmisliti ni ovi drugi "mrke ubice s ljudskim licem", o kojima nije volio da priča.
"Sve što je istorijsko u ovoj zemlji bilo je mračno", piše Damjanović u tekstu "Ne tuguj, bronzani Branko, tuguj bronzana stražo".
Ne onaj Savo Damjanović, rođak djeda Rade, nekadašnji kradljivac sitne stoke, a pod starost pričalica i ispičutura, nego u Ćopićevo vrijeme mlad i talentovan pisac Đuro Damjanović, kojeg je Branko izuzetno volio. Đuro je primijetio da je Branko, iako je svašta doživio i prošao, ipak po onoj Cvajgovoj krilatici više govorio o "svjetlijim časovima čovječanstva".
Rodna kuća Branka Ćopića
Elem, u Podgrmeču odmah po dolasku u Hašane obišli smo Ćopićevo ognjište, to jest dvije zidine, od kojih na jednoj visi drvena tabla s natpisom "Rodna kuća Branka Ćopića".
"Neko govori iz neznanja, neko zbog nečeg drugog da je ovo kuća Branka Ćopića. Ta kuća s tablom i kuća pored nje nisu one u kojima se Branko rodio i živio. To su kuće Pere i Miće Ćopića, oni su u stvari živjeli u tim kućama i oni su Brankovog strica sinovi. Brankova kuća bila je malo ispod i od nje nije ostalo nikakvog traga. Tu Branko kada je dolazio u Hašane nije mogao da dolazi, već je on boravio u kući ujaka Andrije, koji je bio bogat i pismen čovjek, knez prije onoga rata", ispričao nam je Brankov zemljak i dodao da ne želi da to što priča izazove negativne reakcije kod onih koji bi finansirali obnovu Ćopićevog ognjišta.
Upravo ta obnova jeste i pravi razlog naše posjete Hašanima, a bager koji smo tamo zatekli i mala iskopina na imanju Ćopića naznačavali su zapravo početak radova na projektu nazvanom "Bašta sljezove boje".
Projekat "Bašta sljezove boje"
Maketu projekta, kojeg neki zovu i Ćopićgrad, vidjeli smo u osnovnoj školi sela Hašani, gdje je Branko završio prva četiri razreda. Tu školu, koja danas naravno nosi ime njegovo ime, pohađa svega osam učenika.
Za 10 do 12 godina, kada je planirana potpuna realizacija projekata - ko zna, ovu će školu možda na ekskurzijama obilaziti đaci iz cijele BiH i bivše Jugoslavije, iz svih onih mjesta u kojima je Ćopić bio i ostao omiljeni pisac. Maketa kaže da je projekat podijeljen u tri cjeline. Prva cjelina je dolje kod rodne kuće - tu je pored replike kuće planirana izgradnja i svih pratećih objekata iz seoskog domaćinstva, a na potoku Kalin već su počeli radovi na replici djeda Trišinog mlina - mlina potočara. Drugi dio planiran je da se radi oko škole, gdje će biti dječje igralište i nešto slično ferijalnom domu, spomen-soba Branka Ćopića itd., dok treći treba da se radi na rijeci Japri. Japra je zbog istorijskih nalazišta sama po sebi turističi potencijal, otkriva nam Brankov zemljak i pokazuje fotografiju na kojoj slavni pisac tamo lovi ribu.
Brankov mercedes
"Dobro se sjećam, kad Branko dođe na Japru, tu je bilo proširenje jedno, bila je pilana i lijep prostor za kupanje. Onda Brankova žena Cica obuče bikini, a to je za nas djecu tad bilo isto kao da je gola, jer tad smo bikini prvi put i vidjeli. Mi se kupamo oko nje, a Branko i Ratko Novaković (sin Brankovog ujaka) roštiljaju na obali i Branko kaže: 'Cico, odmaknide se ti malo od tih mojije Hašanaca, oni se previše tebi približavaju', a mi djeca, sedam-osam godina, krenemo od stida bježati", ispovijeda nam se Dušan.
Bogdanka Ćopić Cica, kaže on, bila je gospođa, doktorica, i kada je Branko kupio mercedes ona ga je dovozila iz Beograda. Jedne prilike, nastavlja Dušan, pita njega neki novinar: "Čujemo da ste došli autom prvi put." Branko potvrdi, a novinar će: "Je li vi to vozite?" "Ne, vozi moja supruga Cica, a što se tehnike tiče, ja znam samo telefonirati", reći će Branko.
Trganje od zaborava
Poslije boravka u školi obišli smo kuću Brankovog ujaka Andrije Novakovića i groblje gdje je sahranjen djed Rade. U kući Stojisavljevića, tri kilometra dalje, takođe smo bili, jer je i Branko volio tamo da ode i popije koju ljutu, a Dušanov otac i on često bi tajno i tiho pričali. Dušan se sjeća jednog od posljednjih Brankovih dolazaka.
"Ja sam tada išao s njim prema očevoj kući, on zastade, okrenu se i kaže: 'E, umiru moji Hašani'. Kada se okrenuo vidio je četvoro-petoro djece, stajali su kao tadašnji jedini mali stanovnici sela, i onda je zaplakao", kaže Dušan, koji ipak vjeruje, kao i većina mještana Hašana, ma koliko puta da su bili izigrani, da će se ovog puta realizacijom projekta "Bašta sljezove boje" Brankova arkadija trgnuti iz zaborava.
U povratku nismo išli na Bosansku Krupu, nego na Donji Dubovik. Nazad u svoje živote "Putem Branka Ćopića" vozili su se vozač, fotoreporter i novinar, tri profesije koje rijetko koji pisac danas može sastaviti. Branko Ćopić je mogao i još može, jer je bio čovjek iz naroda. Isti taj narod, siguran sam, kad-tad, a nadam se što prije, hodočastivo će se vraćati u Ćopićeve Hašane.
