Književnost

Nebojša Stojoski: Poezija lek za ludilo novog svetskog poretka

Nebojša Stojoski: Poezija lek za ludilo novog svetskog poretka
Foto: Ustupljena fotografija | Nebojša Stojoski: Poezija lek za ludilo novog svetskog poretka

Nebojša Stojoski, pjesnik iz Beograda, prošle godine u izdanju Beogradskog književnog društva, uz koje je i sam potpisan kao izdavač, objavio je knjigu poezije "Krv i vatra".

"Stojoski je ispisao raznovrsnu zbirku, različitih književnih izraza, tema, dotakao se svega što je spazio. Slobodu ću dati sebi i reći: pesnik mora biti filozof. Tako je i ova zbirka opažanje sveta, i pesme su odgovori na sva moguća pitanja. To je sveta dužnost pesnika koji svet ne može menjati, ali će mu hrabro izaći na crtu i pružiti otpor. Na kraju pesnik neće biti poražen, jer stihovi živeće", zapisao je Vladimir Radovanović, jedan od recenzenata knjige.

Uz Radovanovića, recenzije za najnoviju knjigu Stojoskog potpisuju Slobodan Blažov Đurović i Ana Pravilović.

Stojoski trenutno radi na knjizi priča, a pored knjige "Krv i vatra" ranije je objavio još šest knjiga poezije, dvije knjige kratkih priča i jedan roman.

O svojoj književnosti i književnim prilikama povodom najnovije zbirke poezije govorio je za "Nezavisne".

NN: Za početak, recite nam više o izboru naslova "Krv i vatra"?

STOJOSKI: Krv je za mene simbol stradanja, patnje, Hristovih rana. Stradanja je uvek bilo zbog ljubavi ili ideala. Vatra je za mene simbol strasti, ljubavi i požude, najviše ljubavi prema ženi. Opet kroz istoriju gledano, za ljubav žena je proliveno dosta krvi.

NN: U jednoj pjesmi kažete "Reči mi prilaze kao lake žene", dok u drugoj pjevate "Ti si samo običan pion pesme". S tim u vezi, da li je za Vas pisanje poezije "stvaralačka muka" ili "stvaralačka radost", odnosno koliko lako ili teško dolazite do pjesme?

STOJOSKI: Izraz "Reči mi prilaze kao lake žene" znači da mi dolaze, na primer, kada se opustim i legnem u krevet i one same nadolaze i tako nastaje pesma. Dešava se da zaplačem u sebi kad nosim teške reči u srcu koje treba uputiti.

Za poeziju je čoveku potrebno dosta znanja, dosta proživljenog, dosta bola, jer bez bola nema poezije. Stvaralačka radost je kada se sve pesme sažmu i dobije se knjiga.

NN: Pišete vezanim i slobodnim stihom. Šta biste poručili pjesnicima koji govore da je rima prevaziđena i koliko Vam je bitna forma prilikom izražavanja?

STOJOSKI: Bilo da je vezan ili slobodan stih, bitna je suština u poeziji. Rima nije prevaziđena ukoliko onaj ko je koristi ima težinu koju nosi sa sobom. Nije uvek bitna forma, bitna je suština poetske reči. Za mene je forma samo pitanje kako će mi u mislima pesma naići, da li kao vezan stih ili slobodan stih. Najviše volim da pišem sonete, a oni nekad znaju da nose težinu. Omiljena knjiga soneta u savremenoj domaćoj poeziji mi je knjiga poezije "Sonet i smrt" sada već preminulog velikana naše poezije Rajka Petrova Noga.

NN: Pojedini pjesnici poeziju nazivaju i terapijom, bilo da je riječ o čitanju, bilo da je riječ o pisanju. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?

STOJOSKI: Za mene poezija i jeste terapija, pošto sam lice s Aspergerovim sindromom, i olakšava mi patnju kroz ovaj život. Da, moj odgovor na pitanje je pisanje jeste i te kako vid terapije. To je lek za sve ovo ludilo novog svetskog poretka u kome živimo.

NN:  Ana Pravilović u zaključku recenzije za Vašu knjigu kaže da stvarate umjetnost koja upozorava i poziva na preumljenje. Kolika je, međutim, u našem vremenu moć poezije u odnosu na pojedinca i u odnosu na kolektiv?

STOJOSKI: Pesnici ma koliko se trudili ne mogu da promene svet, ali mogu otvoriti srce čitaoca. Moć poezije nije velika i baš zato ja živim za nju i vrednost jer pisani tragovi su nešto što ostavljate u amanet.

Svojim čitaocima, istoriji, familiji, čovečanstvu uopšte.

Iako ne može da se živi od pisanja poezije, ona nam daje lepotu života kada stvaramo i oblikujemo pesmu u jednu lepu celinu. Moć poezije je veoma mala pod naletom tehnologije koja, ma koliko napredovala, pokušava da uništi moć pisane reči koja kroz vekove ne umire. Ma koliko donosila dobrih stvari, u tehnologiji ima veoma negativnih i nesagledivih posledica po pisanu reč. Ne možete ušuškani da pišete poeziju. Potrebne su snaga, molitva i vera da istrajete u pisanoj reči.

NN: Član ste Udruženja književnika Srbije i još niza književnih udruženja. Kako ocjenjujete njihov rad?

STOJOSKI: Članstvo u Udruženju književnika Srbije je čast sama po sebi. Biti u dosta književnih udruženja znači da vas ta udruženja ojačavaju kao pesnika. Pozitivno vidim ulogu udruženja u književnosti, jer tu možete da formirate dobrog pesnika. Jeste da ih ima previše, ali valjda je to potrebno našoj književnosti koja je u naletu kiča posrnula. Moje iskustvo sa udruženjima je veoma pozitivno i treba ih promovisati što više, kako kroz medije, tako i kroz književnost.

NN: Čiji biste rad izdvojili iz hiperprodukcije na srpskoj pjesničkoj sceni?

STOJOSKI: Od starijih pesnika izdvojio bih Vladimira Radovanovića, sjajnog pesnika i prozaiste iz Čačka. Tu je, naravno, i Goran Matić, sjajni pesnik nadrealizma. Od mladih pesnikinju Tanju Maletić, Radeta Šupića i Stefana Višekrunu.

NN: Za sedam godina objavili ste 10 knjiga. Na čemu trenutno radite kada je riječ o književnosti?

STOJOSKI: Trenutno radim na knjizi priča "Prodaja duše i druge priče". Reč je o pričama iz života ljudi koji su plod moje mašte i vremena u kome živimo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Oglasi

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije