Koliko je izopačeno vrijeme u kojem živimo, dovoljno govori činjenica da su književni honorari nešto o čemu maštaju vrhunska pera s ovih prostora.
Na papir su prenijeli i najljepše maštarije i osjećanja, posvjedočili o životu i pokušali da nam ukažu na put ka budućnosti, ali su ostali na margini društva kojem su posvetili svoju riječ.
Pisanje više nije nešto čemu bi mogli da posvete cijeli svoj život, a samo zato što objavljivanje knjige ne poštuje ovozemaljski red, ne kupuje hljeb i ne plaća račune. Inspiraciju ostavljaju za neke kasne sate, kada radni narod iz radionica, trgovina, ordinacija i administracije odmara... Tada počinje književna čarolija koja im daje snagu da nastave dalje i da se bore za svaki naredni dan...
O tužnoj priči pisca s ovih prostora posvjedočio je poznati banjalučki književnik Ranko Risojević. Kako kaže, njegovih pet pjesama objavljeno je u jednoj antologiji, a umjesto da dobije naknadu za autorska prava, autor knjige mu nudi popust na kupovinu naslova.
"Mi smo, izgleda, narod koji je nekako čudno nasađen. Od pisanja se ne živi, a i kako bi kada vrhunska djela u knjižarama možete da kupite za tri marke. Djela danas ne žive u stvarnom životu, sve je prekrila politika, kao neka tama. Pogledajte TV programe! Ima li emisija o književnosti, ima li priča o novim djelima? Nema! Ako se ne ulaže u nešto, onda to mora da tone. Za sve drugo nađe se novca, ali za knjigu nikada", ističe Risojević.
Svoju priču nastavlja još težim bremenom - pisac mora da plati da bi mu neko objavio ono što stvori, ali od toga nema nikakve koristi, osim što je narodu poklonio riječ.
"Dalje se sve dešava nekako stihijski. Nikome se ništa ne plaća, a pisac je prinuđen da se za životne potrebe snalazi na mnogobrojne druge načine, kako ko zna i umije. Daleko smo od rješenja, niko ga i ne nudi, a slabo se o tome i razmišlja", dodaje.
Poznatu banjalučku pjesnikinju Stevku Kozić-Preradović zatekli smo u, kako ona voli da kaže, njenoj šumi, u tmurnom i sivom danu. Dok gleda u svoju baštu koja je tokom godine hrani, piše nove haiku stihove.
"Ako na pisanje gledamo kao na posao, onda od tog materijalnog dijela nema ništa! Ipak, stvaranje djela je nešto što nas cijelog života drži. Zbog toga smo duhovno ispunjeni i imamo ono što možda nema niko drugi. Nekada je to bilo regulisano zakonima, pa ako se opredijelite kao slobodni umjetnik, onda imate i doprinose i kasnije penziju. Danas to više nije uređeno, ne radi se ništa po tom pitanju. Ako sam već ime grada i države na najljepši mogući način predstavljala, onda sam valjda nešto i zaslužila", objašnjava Kozić-Preradovićeva.
Ipak, potvrda njene i vrijednosti njenog supruga, pisca Ranka Preradovića, stigla je u antologiji koju je objavio Nenad Grujičić, književnik i direktor "Brankovog kola".
"Ako sam se tada našla u 'istoj kući' sa Desankom Maksimović i ostalim velikanima književnosti, onda mi je to dovoljno", ističe poznata pjesnikinja i prisjeća se da je posljednji književni honorar dobila 2001. godine, kao nagradu jednog dnevnog lista za djelo koje je objavila.
Književnike posebno boli to što se djela na mnogobrojnim sajmovima prodaju po, kako kažu, još jadnijoj cijeni od jedne marke, a uz slogan "Knjiga je opet u modi".
"Knjiga nije hljeb i knjiga nije moda. Čitanje djela je ljubav s kojom se rađate i koju razvijate tokom cijelog života. Komercijalno tumačenje dovelo je upravo do toga da se izgubila prava pisana riječ s osjećanjem, a da prođu imaju samo knjige koje govore o skandalima i tračevima i memoari estradnih ličnosti. To nije književnost! Pisanje pravih vrijednih književnih djela je sigurna životna utopija", zaključuje ona.
Ni u regionu situacija nije bolja. Na primjer, najveći honorar isplaćen za knjigu objavljenu u Srbiji bio je 2.000 evra, a ako se to podijeli na šest mjeseci, najkraći mogući perioda za pisanje nekog djela, dobije se svota manja od one koju zaradi bilo koji drugi radnik. Zato zanimanje "književnik" postoji isključivo na nivou statističke greške.
"Malo ko od nas, koji se bavimo pisanjem lepe književnosti, uistinu živi od procenta ostvarenog od prodaje svojih knjiga. Neki pisci su prinuđeni da troše svoj talenat u blatu srpskog novinarstva, drugi su, opet, urednici u izdavačkim kućama ili književnim časopisima, lektori, univerzitetski profesori, bibliotekari... U eri potpunog beznađa i status pisca je pojela inflacija. Sad svi pišu - pevačice, generali, političari, fudbaleri... ali od pisanja ne živi skoro niko", saglasni su srbijanski pisci.
Situacija "kopiraj - prilijepi" prisutna je i u Hrvatskoj, gdje je domaća književnost potpuno potonula, a publika, u skladu s trendom, čita isključivo komercijalna djela najpoznatijih svjetskih pisaca.
"Knjige o Hariju Poteru, ekranizovana Tolkinova djela, Den Braun, ali i ono što napišu poznate ličnosti postali su on što nazivamo književnošću današnjice. U vitrinama i dalje stoji metar crvenih, metar plavih i metar zelenih, a da decenijama niko nije zavirio u taj metar", pomalo ogorčeno kažu u hrvatskim udruženjima književnika.
Postavlja se pitanje - šta je danas riječ i da li je svedena samo na onu političku, estradnu i komercijalnu, bez mnogo vrijednosti i eha? Da li ćemo jednako propuštati šansu kada nam se u književnosti rode novi Andrići, Selimovići, Maksimovići, Gatalice, Preradovići...
Ljestvice nisu tako crne
Na listi najčitanijih knjiga Narodne i univerzitetske biblioteke u Banjaluci našla su se i dva domaća imena - Vanja Bulić i Jelena Bačić-Alimpić. Već mjesecima su njihova djela "Simeonov pečat" i "Pismo gospođe Vilme" na samom vrhu čitanosti. Oni nisu samo pisci, već i TV voditelji. Ovih dana pravi književni bum napravio je roman "Veliki rat" Aleksandra Gatalice, koji je prije nekoliko dana za ovo djelo nagrađen prestižnom NIN-ovom nagradom. Kompletan prvi tiraž je rasprodan, a Gataličinih 70 junaka, čije je priče ispričao u djelu, počelo je da živi u čitaocima.