BEOGRAD - Na skupštini Udruženja književnika Srbije (UKS), u vikendu iza nas, Nenadu Grujičiću svečano je uručena nagrada "Simo Matavulj" za stvaralački opus.
Odluku o dodeljivanju nagrade, javljeno je iz "Brankovog kola" na čijem je čelu Grujičić, donio je Upravni odbor Udruženja književnika Srbije vodeći se kriterijumima o kontinuiranom, zapaženom i sveobuhvatnom radu, kao i o višegodišnjim stvaralačkim dostignućima u oblasti srpske književnosti.
Među ovogodišnjim dobitnicima "Plakete UKS sa likom Sime Matavulja" nalaze se i Nebojša Jevrić, Milan Mihajlović, Aleksandar B. Laković, Dušica Milanović Marika, Obren Ristić, Branislav Zubović i Novica Sovrlić.
Povodom visokog priznanja UKS-a, Nenad Grujičić je rekao da mu je ova nagrada prije tri godine bila dodjeljena, pa oduzeta.
"Eto, čuda se događaju. Pre tri godine takođe mi je bila dodeljena nagrada 'Simo Matavulj’, a potom volšebno i nepotrebno oduzeta. Međutim, Božja ruka je svemoguća: čelnici UKS-a nedavno su mi se javili i zamolili da prihvatim odluku novog Upravnog odbora da mi nanovo bude dodeljena nagrada sa imenom velikog pisca, prvog predsednika srpske asocijacije pisaca osnovane daleke 1905. godine", rekao je Grujičić.
On dodaje da je bio žrtva kolegijalne nekorektnosti.
"Uz svest o značaju srpskog kulturnog korena oličenog u imenu i delu Sime Matavulja, a i kao žrtva kolegijalne nekorektnosti pre nekoliko godina, prihvatio sam i - oprostio svima, jer oprost kao duhovni čin čisti i moja ogrešenja u svetu, i daje mi mir i radost za nove stvaralačke puteve. Sa druge strane, imponuje da mi je ova nagrada dodeljena u danima kada je Udruženje književnika Srbije podržalo studentske proteste na kojima se mladi srčano i hrabro bore za istinu i pravdu", naveo je Grujičić.
Pojašnjava i šta je za njega lično značio Matavulj.
"Još od školskih dana, pripovedanje Sime Matavulja ostavljalo je na mene utisak od kojeg raste duša, takav je to jezik i - stil ovog nesvakidašnjeg srpskog pisca. Rodom iz Dalmacije, kao niko pre, ni posle njega, upečatljivo je slikao karakter, mentalitet i život našega čoveka iz tih predela ('Bakonja fra Brne' i 'Pilipenda', ali i knjiga 'Ljudi iz Crne Gore i Srbije')", ističe Grujičić.
Pišući svojevremeno studiju-antologiju o srpskoj krajiškoj ojkači koja se vijekovima pjeva i u Dalmatinskoj Zagori, Grujičić kaže da je u knjizi Sime Matavulja "Bilješke jednog pisca" pronašao zanimljivo zapažanje.
"Matavulj u pomenutoj knjizi piše: 'Prolazeći kroz gornje, surove krajeve, kroz rastrkana sela, sretajući oružane ljude, neobična obličja i nošnje, slušajući južni govor i pjevanje čobana sa ojkanjem, ja sam, znajući da na cijelom tom prostoru živi isti rišćanluk, bio čas neugodno dirnut, čas veseo.' Ovo je važno zapažanje jer razotkriva prirodu ojkačke pevanije zasnovanu na prožimanju tugaljivog i radosnog, žalobnog i veselog raspoloženja, što je ustvari ontološko-mentalitetska karakteristika Srba Krajišnika na graničnim geografskim područjima", priča Grujičić.
On govori i o nepoznatim detaljima Matavuljevih dolazaka u Sremske Karlovce i Novi Sad.
"O dolascima Sime Matavulja u Sremske Karlovce malo se zna. Zato je potrebno kazati da je Simo Matavulj bio istaknuti saradnik Brankovog kola u periodu od 1895. do 1907. godine, dok se na čelu nalazio Pavle Marković Adamov, osnivač, vlasnik i urednik ovog značajnog lista. Zato je Matavulj često navraćao u Sremske Karlovce, u redakciju lista Brankovo kolo, koja se nalazila u Adamovljevoj kući u Sremskim Karlovcima, u današnjoj Zmaj Jovinoj 4. Uz karlovački bermet, tu su eglenisali i Stevan Sremac, Branislav Nušić, Dragutin Ilić, Jovan Grčić, Milan Savić i drugi, a svoje radove u Brankovom kolu uz Matavulja objavljivali i Janko Veselinović, Radoje Domanović, Veljko Petrović, Bora Stanković, Antun Gustav Matoš, Aleksa Šantić, Sima Pandurović, Jovan Dučić i drugi", kaže Grujičić, dodajući da je od preko dvadesetak svojih djela, jedino "Na pragu drugog života" (1899), objavio u Sremskim Karlovcima, dok je četiri djela objavio u Novom Sadu: "Iz Crne Gore i primorja" (1888), "Boka i Bokelji" (1893), "Primorska obličja" (1899) i "S mora i planine’ (1901)."
Grujićić podsjeća da je poslije preuranjene smrti Pavla Markovića Adamova (1907), Simo Matavulj održao oproštajni govor u Sabornoj crkvi Svetog oca Nikolaja u Sremskim Karlovcima, gdje se bio okupio silan narod.
"Matavulj je napisao nekrologe i Jovanu Jovanoviću Zmaju (1904), Janku Veselinoviću (1905) i Stevanu Sremcu (1906). A godinu dana posle odlaska Pavla Markovića Adamova i sâm je Matavulj iznenada, u pedeset šestoj svojoj godini, u Beogradu napustio (1908) ovaj svet. Ne treba zaboraviti, da je staro Srpsko književno društvo uz Simu Matavulja, prvog predsednika, imalo za prvog sekretara Jovana Skerlića", dodaje Grujičić. Književnik na kraju kaže da je Matavulj originalan pisac.
"On je posve originalan srpski pisac od koga možemo učiti u želji da dosegnemo stvaralački pečat ravan njegovom u vremenu. Matavulj je primer bogomdanog talentovanog čoveka apsolutno posvećenog književnosti kao sudbini, pisac čija proza u svom stilsko-jezičkom izrazu dotiče supstancijalnu lepotu poezije", zaključuje Grujičić.