Svaka knjiga Mileve Pavlović-Džombe izaziva već pri prvom susretu živ interes pokrećući u nama niz pitanja i asocijacija.
Sami naslovi njenih knjiga podsjećaju nas na film Vitorija Gasmana, koji glumi slijepog mladića čiji erotizam pokreće miris ženskog bića, najfluidniji impuls mašte i nježnosti.
I dok nestrpljivo želimo da dobijemo potvrdu ili osporavanje naše slutnje, čitamo na koricama, pored slike zanosne brinete koja nas plijeni sjajnim i tamnim pogledom superiornog stvorenja kome je tvorac podario ljepotu i pamet, neuobičajeni tekst: "Žena filozof", TV lice i zaljubljenik u knjigu, naročito svoju.
Iako nas prva karakteristika malo čudi, već nakon nekoliko stranica ove pitke i dinamične proze, zaključićemo da ta filozofska dimenzija autorovog bića ne treba da nas plaši obećanjem dosadnog štiva u kojem svijet promišlja sa najšireg aspekta svoje opštosti lišavajući nas zadovoljstava plastičnih i delikatnih pojedinosti, konkretnosti umjetničkog ostvarenja, u čijim se najsićušnijim česticama ogleda čitav ljudski kosmos.
U stvari, autorica daje katalog žena, izložbu portreta, album novijih i starih fotografija sa kojih nas sjetna ili tužna, ispunjena sobom ili opterećena prisustvom drugih, dragih i nedragih, gledaju isključivo lica žena.
I dok nas Patrik Beson u "Pouzdanijem polu" i "Ženskoj večeri", na desetinama strana, kroz beskonačni dijalog ili obilje beznačajnih pojedinosti ili blistavih opažanja dovodi do epicentra enigme zvane - ženska duša.
Mileva Pavlović se koristi kraćom formom, portretnom skicom, zapisom, anegdotom, psihološkim kartonom u kojem je, preciznošću dobro postavljene dijagnoze, izvršeno neminovno ono Velek Vorenovo izjednačavanje sudbine i karaktera.
Naravno, u formulu treba uvrstiti i momenat sredine, miljea, naslijeđenog balkanskog patrijarhalnog seoskog i prigradskog mentaliteta, istorijskog trenutka u kojem se neminovno susreću jedan rat i pamćenje na prethodni, čije rane nisu još zacijelile.
U mnogim knjigama autorica iznosi svoja zapažanja o ženama koje poznaje, one koje je susrela u djetinjstvu i koje su predstavljale njeno uže i šire porodično okruženje, do onih na koje je naišla mnogo kasnije na poslu, u društvu, u komšiluku koji je bez pardona, jurišao na njen intimni prostor u želji da ga zaposjedne i opustoši.
Pavlovićeva ne izmišlja fabulu, ne okružuje svoje junakinje atmosferom nekog konkretnog događaja, nego iznosi jasno i precizno, samo svoje zapažanje, sud, čistu psihološku supstancu.
Pri tom ona pokazuje ne samo izuzetnu pronicljivost, dar zapažanja, mogućnost da se izdigne bez ironije, ali i sažaljenja, nego pokazuje značajnu dozu objektivnosti čak i onda kada mora da konstatuje nelijepe strane onih koje voli i do kojih joj je stalo.
Mileva Pavlović-Džomba zna lijepo da priča.
Ona je inteligentna, vrcava, duhovita, bogata, a njena proza se ne ispušta iz ruku do posljednjeg retka.
Odavno nisam čitao nijednu knjigu s tolikim zadovoljstvom i željom da autorica i dalje bogati svoju, zaista nesvakidašnju, galeriju ženskih literarnih portreta u nas.