Bh. književnica Nura Hubijar-Bazdulj kaže da ju je već počelo iritirati što se uz njeno ime isključivo vezuju atributi - najproduktivnija, najčitanija, najpopularnija...
"Mislim da je najzad vrijeme da kažem kako sam jedna od najrelevantnijih pisaca, a tu relevanciju mi ne daju tiraži nego brojni prijevodi na strane jezike, izučavanje mojih djela na slavističkim katedrama diljem Evrope, brojne i značajne književne nagrade i priznanja koje sam dobila. I još dosta toga... Ne mogu, a ne reći da je žalosna činjenica što sam većinu književnih nagrada dobila na anonimnim natječajima. Neko bi se morao upitati zašto. Ja znam", ističe Nura Hubijar-Bazdulj.
NN: Činjenica je da ste u proteklim godinama bili najproduktivniji bh. pisac, a i Vaši izdavači tvrde da najviše prodaju Vaše knjige. Mnogi se pitaju otkud tolika inspiracija?
HUBIJAR-BAZDULJ: Što se tiče inspiracija, pa tu su, gdje god pogledam, što god čujem, pročitam u štampi, vidim na netu, ma na svakom koraku.
NN: Možete li nam objasniti zbog čega u romanima izbjegavate postaviti i opisati neki negativan lik, kad znamo da ih je u stvarnom životu mnogo, a i sami kažete da su Vaše knjige životne, stvarne?
HUBIJAR-BAZDULJ: Ne izbjegavam, prosto ne znam.... Pošto su me često to pitali, nekoliko puta ja odlučim graditi negativan lik, ono baš negativan... I u pola knjige meni bude žao, pa ga počnem "prati" da bi do kraja "izrastao" u najbolji lik. Mnogo puta sam kazala da svaki pisac ispisuje sebe, priznao to ili ne. Tako je i sa mnom, prosto - nisam negativan lik... Užasno sam pozitivna i nekad mi je krivo zbog toga, onda se jave negativne emocije prema meni samoj... Osjetim, doživim zlo od drugih, smišljeno i perfidno i onda mrzim sebe što i ja tom nekom ne mogu bar poželjeti nešto slično. A prosto - ne mogu. I ne znam.
NN: Kad smo kod "životnih - stvarnih knjiga", jednom ste rekli da je jedina Vaša knjiga koja nije iz stvarnog života, koja je čista fikcija, "Nevjestin ponor". Je li bilo teško, s obzirom na to da za većinu Vaših knjiga kažete da su stvarne?
HUBIJAR-BAZDULJ: Bilo je teže nego sa ostalima, pisala sam je najduže, jedino nju prerađivala više puta, ali ne žalim, mislim da je vrijedilo.
NN: Pišete za tinejdžere. Što mislite, da li je književnoj sceni u BiH potrebno više knjiga - romana, priča, pjesama koji će biti isključivo namijenjeni toj najosjetljivijoj populaciji u zemlji - tinejdžerima?
HUBIJAR-BAZDULJ: Ne samo potrebno, neophodno. Zanimljiva, za tinejdžere primamljiva priča je zapravo samo ambalaža u koju su "upakovane" edukativne poruke o svim bitnim stvarima i situacijama sa kojima se svaki čovek naprosto mora sresti... Pomoći im da stasaju u čestite ljude... Mada se nađu dušebrižnici koji idu dotle da kažu kako bi moje knjige mladima i djeci trebalo zabraniti... Zapravo je od toga zanimljivi razlog takvog "stava". Zaboga, ja učim djecu, ja učim mlade, da treba da vole podjednako sve ljude, ne samo one iz svog "tora"...
NN: Čitatelji Vas vole, a to dokazuje i prodaja Vaših djela. Međutim, čini se Vaše kolege - pisci, a i novinari naročito Vam nisu naklonjeni. Šta mislite o tome?
HUBIJAR-BAZDULJ: Pošteno, nekad mi je bilo užasno krivo, znala sam i suze liti... Davno je to bilo. Sad me ta činjenica užasno veseli. Treba ući u neke godine pa postati svjestan da onaj ko je viši, bolji, pošteniji, skromniji, riječju superiorniji ne može biti voljen... Da je najlagodnija pozicija landrati, putovati, provoditi noći po restoranima i kafićima, piti, bizarno se oblačiti i šminkati, sebe jako ozbiljno shvaćati, imati pozu, pričati da ne znaš raditi ništa osim pisati, a napisati jednu knjigu u pet godina, tiskati je u 500 primjeraka i prodavati ih pet godina. Moje knjige su nerijetko štampane u jednoj godini dva puta po 1.000 primjeraka, svake godine je na cobissu cipovano od šest do 10 naslova i hajte, molim vas, da me neko od kolega voli... Nema šanse. Druga kategorija onih koji me ne vole su kritičari. To su uglavnom neki isprazni teoretičari književnosti koji ne znaju napisati ni lošu, najlošiju knjigu, pa liječe frustracije... Treća, oni koji niti šta znaju niti šta rade, zapravo znaju samo ono što i svaki pas zna - lajati. A sa novinarima nikad nisam imala problema. Dakako, izuzeci postoje kao i među gore navedenima, ali izuzeci potvrđuju pravilo, normala, pa ja... Mislim da je općenito jako malo žena koje su se "ostvarile" na svim poljima. Čovjek sam, majka sam sina i kćeri, nana, dobra žena. Časno radim svoj posao ljekara, znam šiti, vesti, plesti, kuhati, sijati, okopavati, ma znam mali milion poslova i u svakom uživam.
NN: Vlasnica ste i mnogih književnih nagrada. Šta, po Vama, one znače za pisca. Koliko mu pomažu, a koliko odmažu?
HUBIJAR-BAZDULJ: Nit' pomažu nit' odmažu. Prijaju. A moja najveća nagrada je velika, snažna rijeka mojih čitalaca koja pred sobom ruši sve klipove koje mi podmeću oni koji me ne vole. Za njih i za mene jedan narodnjak paše: "Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine/mogu samo da nas mrze, oni što nas ne vole". Hahaha.
NN: Šta Vi mislite kako stoji u ovom trenutku naša književna scena?
HUBIJAR-BAZDULJ: Ako mislite pri tom koje pisce preferiram to su Jergović, Ugrešićka, Karahasan, Albahari, Đikić, Dubočanin, Gatalo, Alikadić... Ma ima ih...
NN: Koliko ima licemjerja među piscima i da li ste ga Vi na svojoj koži osjetili?
HUBIJAR-BAZDULJ: Osjetila jesam. Ali, časna riječ, o njima ne razmišljam. Vjerujem da se oni ponekad nad sobom zamisle. Ili će to nekad u budućnosti uraditi.
NN: Vaša posljednja knjiga postala je, na neki način, bestseler u BiH. Da li pišete nešto novo?
HUBIJAR-BAZDULJ: Moja, za sada posljednja knjiga je "Sjećanje na plava brda", koja je nedavno objavljena, inspirirana je Facebookom i posvećena mojim virtualnim prijateljima, a njih ima oko 7.000. Mislim na dva profila.*
Leg: Haris Burina: Ideja o tome da postavim "Ćorkana" na scenu odavno prisutna FOTO NN