NOVI SAD - U izdanju "Kovača kulture" iz Novog Sada upravo je iz štampe izašla antologija zaboravljenih pjesnika i nepoznatih pjesama, koju je priredio mladi pjesnik i profesor Rastko Lončar.
Antologija je ograničena na srpsko pjesništvo objavljeno u 20. vijeku i u njoj su isključivo pjesme autora koji nisu više među živima.
Riječ je o pjesmama 61 pjesnika, koje su podijeljene u devet poglavlja: "U senci zlatnog doba", "Modernizam, avangarda, margina", "Kosmos je mali za sve", "Neka nas niko ne kune", "Nove pruge, stari koloseci", "Pitomi plamen", "Sa grobom u očima", "U novoj praksi" i "Utočište".
Rastko Lončar kaže da pod zaboravljenim pjesnicima misli na one prema kojima kanon, iz različitih razloga u različitim vremenima, nije imao mnogo razumijevanja.
"Kanon ima svoju dinamiku, a ona deluje da je najmanje uslovljena unutrašnjim kvalitetima pesništva na kom se temelji. Svedoci smo činjenice da se u poslednjih stotinak godina kanon pesništva srpske književnosti razvijao pod budnim okom spoljnih faktora - rigoroznosti književne kritike, dnevnopolitičkim prohtevima ideologije ili pretenzija različitih teorija književnosti i poetika da svojim postojanjem daju konačni oblik onome što nije opipljivo, što nikada nije moguće konačno uokviriti i njime ovladati", rekao je Lončar. On dodaje da pod zaboravljenim pjesnicima misli i na one stvaraoce koji, neki će reći, svojim stvaralaštvom nisu demonstrirali kvalitativnu konzistentnost, razvoj poetskog izraza ili doticanje najviših dometa pjesništva srpske književnosti.
"Međutim, oni jesu u nekim pesmama uspeli da pokažu ne (samo ili nužno) da oni mogu da budu veliki pesnici - ili da ih takvim treba smatrati - već da su dosegli visoke i nove tačke izražajne sposobnosti jednog jezika i njegovih opsega", kaže Lončar.
Pod nepoznatim pjesmama, rekao je dalje, misli prije svega na one pjesme koje su ostavila imena na čiji nam pomen prva asocijacija ipak nije pjesništvo - Vladimir Ćorović, Ksenija Atanasijević, Predrag Palavestra...
"U ovim slučajevima, želeli smo da skrenemo pažnju na manje poznate i neistražene aspekte stvaralaštva imena dobro poznatih u drugim sferama naučne delatnosti. Naposletku, nikada ne možemo pouzdano znati neće li neki od ovih aspekata bavljenja književnošću baciti novo svetlo na lik i/ili delo autora o kojima je reč", istakao je Lončar, podvlačeći da ovom antologijom nije želio da skrene pažnju na zaboravljene ljude, već pjesničke figure, njihov opus i one stvaralačke trenutke koji su kasnije ostali marginalizovani u okvirima drugih i drugačijih opusa.
Kako tvrdi Lončar, 20. vijek u srpskom pjesništvu, vijek je konstantnog stradanja i obnavljanja.
"Pitanje je koliko naroda na planeti može da kaže za sebe da su mraku razaranja žrtvovali toliko pesničkih glasova - prvo u oba svetska rata, a potom u ratu koji je označio raspad države koja je generacijama predstavljala ostvarenje sna jednog plemena. Pesme koje su zastupljene u ovoj antologiji nisu samo podsećanje na sudbine pesnika jedne književnosti, i na našu (ne)upoznatost sa njihovim opusima - ona je podsetnik i na specifičan književni razvoj u jednom od najmračnijih vekova koje pamti ljudski rod, i sudbina ovih pesama je dvojaka", ističe Lončar.
Neke od tih pjesama, reći će dalje, objavljivane su u vrijeme mira, vrijeme oporavka jedne kulture, kada se neometano razvijalo književno izdavaštvo i kada su izlazili mnogi časopisi visokih umjetničkih dometa.
"Nasuprot ovim, druge pesme su izlazile u osvit najsvirepijih ljudskih zločina, kada je pesništvo opstajalo na zatvorskim porcijama, urezano noktima u ćelijske zidove, umnožavano na šapirografima, zapisivano na salvete i učeno napamet, ili bilo objavljivano u knjigama niskog tiraža, neuglednog poveza i slabe distribucije. One su svedočanstvo rano prekinutih mladosti, i jedino su što je ostalo za njima", navodi Lončar.
Mladi pjesnik i antologičar dodaje da je fenomen zaboravljenosti dvojak.
"Taj fenomen otežava stvaraocu da bude prisutan u stvarnosti generacija koje su došle nakon njihovog vremena, ali isto tako, tim generacijama omogućava da se njihovim stvaralaštvom oduševe kao što su to, možda, činili urednici novina i izdavačkih kuća, jednom kada su prvi put dobili uvid u rukopise, sveže iznete iz zanosa u stvarnost. Sve su ove pesme, u manjoj ili većoj meri, prekrivene nadanjem koje može jedino pesnik da iznedri, a to je nadanje želja čoveka da se - svojim življenjem - za života i nakon života nadživi. Toj je želji ravna jedino žalja čovekova da život nadživi - ljubavlju", zaključuje Lončar.
Na kraju antologije objavljene su biografije svih zastupljenih pjesnika, a pogovor pod naslovom "Kanonada kanona" potpisuje takođe mladi pjesnik Dušan Zaharijević. Zaharijević u pogovoru ističe da kanon često ima status vrhovne norma čije se vrijednosti ne dovode u pitanje, što je, kako će reći, pomalo apsurdno i paradoksalno, imajući u vidu da je i sam kanon neko stvorio u odnosu prema nečem drugom "manje vrijednom".
"Knjiga 'Endemi pod prašinom' svakako ne sledi princip slepog verovanja, već se utvrđenim kanonom služi kako bi došla do onoga 'iza' njega, zaboravljeno vratila u sećanje, ugušenim glasovima omogućila procvat. Rastko kanon ne gleda kao svetinju, niti kao predmet obožavanja bez potrebe preispitivanja, već više kao putokaz u zaborav. Jer ako se izvesno sećanje čuva kroz ono što je tradicija, ostaje pitanje gde je ono što je pod pritiskom te tradicije potisnuto na margine svesti, takoreći u zaborav. Zaboraviti, ne znači ukinuti postojanje, jer inače kasnije ne bi bilo moguće setiti se, prevesti nešto iz sfere zaborava u sferu sećanja", piše, između ostalog, Dušan Zaharijević.