... I bi novembar, kao u pjesmi, i bi snijeg u svom prvom najsjajnijem izdanju, i bi pravo vrijeme da se jedan pjesnik, osjećajući skore smetove, skloni sa životne staze čiju čarobnu bjelinu bi mogla da naruši, pri blistavoj svjetlosti, i njegova vlastita sjenka... I sklonila se. U apsolutnu bjelinu pjesničkog zvjezdanog svoda. S njom su: Ana i Marina, društvo mladalačke inspiracije, ali i pjesnikinje s balkanskog juga koje je prevodila, čije stihove je voljela, o kojima je pisala: Desanka i Vesna.
Sjetih se jedne anegdote koju mi je ispričala ta prelijepa Moskovljanka, u zrelim pedesetim godinama, u lenjingradskom hotelu "Lenjingrad" 1986. godine, u društvu svog supruga, poznatog ruskog slikara Borisa Meserera i kćerke iz prvog braka s pjesnikom Jevgenijem Jevtušenkom, o svom neobičnom susretu s Anom Ahmatovom.
S nekolicinom prijatelja i mladih pjesnika Bela je prisustvovala književnoj večeri Ane Ahmatove u jednoj periferijskoj četvrti Moskve. Vladala je nezapamćena zima, a Ana je morala nakon večeri hitno u drugi dio grada na novi susret s ljubiteljima njene poezije. Po takvom vremenu autobusi su vozili neredovno. Organizator je imao na raspolaganju jedan automobil, čuvenu rusku čajku (pticu) ali ne i slobodnog vozača. Nakon dvoumljenja, zbog toga što je bila novopečeni vozač, i treme od koje je sva podrhtavala, Bela se, ipak, ponudila za tu ulogu... I krenule su... Ana je kilometrima ćutala. Nije vjerovala u pjesnikinju sa vozačkom dozvolom. Osjećala je to Bela, ali, bila je suviše uplašena vožnjom ogromnog automobila na snježnoj vijavici da bi još pokušala nešto reći u svoju odbranu, u smislu životne potrebe pisanja stihova. Već je uspješno prošla nekolicinu semafora, a onda su pred jednim stali. Čajka je utihnula, spustila krila, motor se ugasio... Na semaforu su se mijenjala svjetla: crveno, žuto, zeleno... crveno, žuto, zeleno... kao i bezuspješni pokušaji da motor bude upaljen. U jednom trenutku Ana je, otvarajući vrata automobila, progovorila: "Djevojko, pošto vama ne odgovara nijedna boja, ja s vama ne mogu dalje", i izašla je iz kola nastavljajući pješke još nekoliko kilometara do susreta s novim, mladim, modernim pjesnicima...
Sve je ovo ispričala s velikim uzbuđenjem, kao da joj se to sad dešava, jednako kao kad govori stihove sa scene... A stihove? Stihove je govorila, ponekad, i pred hiljadu ljudi, okamenjenih posjetilaca pretvorenih u uvo. Kao i te daleke 1986. godine u Domu mladosti u Lenjingradu... U dugoj crnoj haljini, s blistavim bisernim perlama, pored vazne s jednim cvijetom, čaše s vodom i svjetiljke... Crne kose, pomalo tatarskog okruglog lica na kom su se isticale oči žene - tigrice, ''sa mačjim likom'', kako je pjevao Gumiljov u pjesmi ''Šuma''. U dvorani su se smjenjivali aplauzi i njen divan glas, glas pjesnika koji vjeruje u sebe i svoje stihove, pa čak i onda kad ga iznenadi usred kuće pod smetovima kao u pjesmi ''Zimsko zatvaranje'', glas bliskog dragog provalnika, pjesnika Bulata Okudžave, i naruši besprekorni mir, sličan onom slućenom, vječnom, zvjezdanom, što se jedino, uz pomoć nemuštog govora tišine, može osjetiti i čuti. I ja sam ćutao u publici i slušao vlastito srce kako lupa aritmično pokušavajući da slijedi taj neslućeni takt, razumije smisao riječi i pokreta tog nekog drugog koji je, istovremeno, iz svog srca ubrizgavao stihovima svježinu, kiseonik, poetski nektar od koga se leti nepoznatim zaumnim sferama, možda i onim koje je doticao nebesnik Hljebnjikov...
Prestižne nagrade za poeziju, ruske (u socijalizmu, ali i najveću nagradu Rusije za životno djelo od Putina), svjetske i srpske, krasile su jedan pjesnički napor da se bude na usluzi duhu i ljudima dobre volje koji sanjaju o ljepšem i boljem, dubljem i uzvišenijem u životu. Bela se nije libila da imenuje stvari onakvim kakve jesu, i iz sfere neveselih društvenih pitanja i onih bližih vezanih za pjesničke sudbine... Na moje pitanje šta misli o ruskim pjesnicima, disidentima, u tadašnjem kapitalističkom svijetu, odgovorila mi je bez zadrške: "Oni su moja braća... nek slave rusku književnost u svijetu". A u vrijeme najtežih, presudnih trenutaka u novijoj srpskoj istoriji mogli smo od nje pročitati i sljedeće stihovane poruke:
'' U meni je samo duboka tuga
ljubav prema Srbima je iskrena i duga
zle sile u Rusiji ne žale za Kosovom
dok živim
boriću se za Srbiju
MOLITVOM
KRVLJU
I SLOVOM''
Pjesnik ovakvih pjesničkih nazora ne umire, seli se u vječno oko koje na istinsku sabraću motri, došaptava im pokoju neizgovorenu riječ, dotiče ih, katkad svijetlom lazurnom blagošću i tako drži u vjeri, na okupu.