BEOGRAD - Subotom je reka Gruža tekla /najbistrija ispod cvetnih grana /subotom je moja majka pekla /hleb kiseljak za nedelju dana... ...bilo nas je desetak u kući /i svi smo se radovali belim /subotama kad hlebovi vrući /zamirišu pod voćkama zrelim.
Ovako je Dobrica Erić, veliki srpski pjesnik, opisujući zavičaj i djetinjstvo, kojima je posvetio većinu svog obimnog opusa, pisao u pjesmi "Subote mog djetinjstva". U petak je stigla vijest o njegovoj smrti. Preminuo je poslije duge i teške bolesti, potvrdila je njegova porodica beogradskim medijima.
Njegovi roditelji, šumadijski seljaci Miloš i Radmila, stoga, ovog vikenda će mu prirediti prvu nebesku subotu, vjerujemo, ponovnog i još ljepšeg djetinjstva.
Prvi put moći će da mu kažu da li su zaista "voćnjaci najlepša nebesa sa zvezdama zlatnog delišesa", a on će njima reći kako mu se ostvarilo ono pjevanje: "želim da proživim, ostarim i umrem /u zemlji Srbiji i da budem grumen".
Iza Dobrice Erića ostalo je preko stotinu objavljenih knjiga poezije, proze, pjesama za djecu i dramskih tekstova. Iako je završio samo četiri razreda osnovne škole, bio je nezaobilazan u udžbenicima i antologijama, što je bez premca govorilo o njegovom bogomdanom talentu i pjesničkom umijeću.
"Van svih škola, a u svojevrsnom 'seljačkom' dosluhu sa svim školama, melodija Gruže se izdvaja kao kliktaj iz svetle dubine jutra, kao govor koji van sebe ne traži povoda ni razloga u poeziji Dobrice Erića... Gruža je sinonim za zavičaj; to je muza koja nadahnjuje, dariva, podstiče; ona daje i polet, i materijal. Erićeva poezija sačinjena je od samih dokaza ljubavi prema tom nadahnjujućem kutku Šumadije. Zadrhtao sam čitajući Erićeve stihove. Poezija za decu? Bez sumnje. Za odrasle? Svakako", svojevremeno je pisao o poeziji Dobrice Erića njegov godinu dana mlađi kolega pjesnik Milovan Danojlić.
Kolege pjesnici i čitalačka publika Dobricu Erića pamtiće i po živim nastupima, tokom kojih je uvijek govorio naizust. Time je, tvrdili su mnogi, podsjećao na narodne pjesnike i guslare iz prijašnjih epoha naše književnosti.
"Moj brat, pokojni Dobrivoje se školovao. Bio je prosvetni radnik. A ja sam, po očevoj želji, trebao da ostanem na imanju. Ipak, pokušavao sam da završim i nešto više od četiri razreda, ali sam mnogo više, posle poslova, voleo da čitam knjige i sanjarim, da nešto beležim i slikam. Nikako mi nije ležalo ono što se mora", sjećao se pjesnik u jednom od mnogobrojnih intervjua.
Dobrica Erić rođen je u selu Donja Crnuća u Gornjoj Gruži, kod Gornjeg Milanovca, i svojim bogatim stvaralaštvom na svojevrstan način obilježio je življenje upravo na ovom šumadijskom i srpskom prostoru.
Često je govorio o tome kako je propjevao.
"To je došlo samo. Kao kad voćka procveta. Tako je to i meni došlo. Posle sam upoznao Dragišu Vitoševića iz susednog sela, naučnika koji je doktorirao u Parizu, na Sorboni. On mi je iz pesama nešto popravio i poslali smo to u 'Maticu srpsku', a oni su mi objavili knjigu! Bilo je to u decembru 1959.", pričao je Erić.
I zaista, njegova prva zbirka pjesama "Svet u suncokretu" objavljena je prije skoro šest decenija, te 1959. godine, a knjige koje su pod njegovim imenom kasnije štampane i nagrade koje je dobio do danas, zaista je teško nabrojati.
Neke od značajnijih nagrada jesu: "Mlado pokoljenje", "Goranov venac", Nagrada "Zmajevih dečjih igara", "Neven", Vukova nagrada. Njegove pjesme decenijama unazad učili smo u čitankama i čitali u školskim lektirama.
"Sunce se već penje za Cerić, ode naš Dobrica Erić", oglasio se u petak na vijest o smrti pjesnika njegov kolega Tode Nikoletić.
Odlazak Dobrice Erića nisu prećutali ni Ljubivoje Ršumović, ni Minja Subota.
"Dobrica je bio jedan od temelja naše kulture iz čije poezije su deca učila najbolje o životu. Bio je pesnik i pripovedač, vrhunski narator i čovek kojeg su školarci obožavali. Ovo je veliki gubitak za našu kulturu, a naročito za nas njegove prijatelje", kazao je Ršumović.
Minja Subota je sa velikom tugom primio vijest o smrti pjesnika i prijatelja.
"Komponovao sam muziku za mnogo njegovih pesama. On je pisao školske himne uz koje su stasavale generacije đaka u Jugoslaviji. Sve svoje stihove je znao napamet i dešavalo se da na školskim priredbama deca traže bis kada bi završio kazivanje svojim pesama. Dobrica je bio jedan od velikana po kojima se naša kultura prepoznaje", riječi su Minje Subote.
Gluva na Erićevu smrt nije ostala ni čitalačka publika, koja je putem komentara na portalima i društvenim mrežama uglavnom zahvaljivala za djetinjstvo uz nadahnutu poeziju i pisala da je pjesnikovo ime Dobrica sve govorilo o njemu, a u petak se oglasilo i Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije.
U telegramu saučešća oni su napisali da je Dobrica Erić bio živi lirski izvor našeg narodnog duha, neodoljivi pjesnik zavičajnih šumadijskih predjela, oduševljeni glas u slavu života i rađanja, ali i gorki glas pobune protiv nepravde učinjene njegovom slobodarskom narodu.
"Plijenio je i doticao duše slušalaca i čitalaca svih naraštaja, uz njegovu pjesmu svi su postajali neposredniji i bezazleniji. Pamtićemo njegove riječi kao izrasle iz naše rodne i rođene zemlje", pisalo je u pomenutom telegramu saučešća.
Dobrica Erić u svojim stihovima zahvaljivao je precima "što kroz ljute godine, šačuvaše brda i doline" na kojima je obitavao i živio. Uz rizik da utonemo u duboku patetiku, danas kada većina stanovništva ne samo srpskog naroda, nego i mnogih naroda Evrope i svijeta živi u gradovima, zahvaljujemo pjesniku što je ta brda i doline sačuvao u pjesmama.