U Stubičkim Toplicama u 89. godini u ponedjeljak je preminula Vesna Parun, jedna od najistaknutijih hrvatskih pjesnikinja druge polovine 20. vijeka.
Po njenim vlastitim riječima, provela je vrlo težak život od djetinjstva nadalje, te je okušala više patnje i stradanja nego radosti.
Potpuno se predala književnom radu postavši prva žena u hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost.
U Stubičkim Toplicama proslavila je zadnjih nekoliko rođendana i napisala nekoliko knjiga.
Samoću i "otpadništvo" od sadašnje kulture izabrala je sama, ne želeći se nikome klanjati.
Stihovi Vesne Parun u posljednjih su desetak godina bili pretežno satirični i kritični prema društvu. Uz to, u teškoj situaciji u kojoj se našla na bolesničkoj postelji, napuštena gotovo od svih, Parunova je i dalje paralelno pisala i prkosne autobiografske pjesme, aforizme, i aforistične skice i portrete.
Najistaknutije mjesto u hrvatskoj savremenoj poeziji Parunova je zauzela svojom raskošnošću pjesničkog izraza, bogatstvom tema i motiva i stvaralačkom plodnošću. Iako se ponajviše istakla u poeziji, Parunova je pisala i prozu i drame.
Za svoje umjetničko stvaranje dobila je niz priznanja i nagrada. Među njima valja istaknuti nagradu "Poeta oliveatus" na manifestaciji "Croatia rediviva: Ča, Kaj, Što - baštinski dani" 1995. godine, nagradu "Tin Ujević" 2003. godine za zbirku soneta "Suze putuju", dvostruku nagradu "Vladimir Nazor" - 1959. godišnju nagradu i 1982. godine za životno djelo, te povelju "Visoka žuta žita" 2002. na Pjesničkim susretima u Drenovcima za sveukupni književni opus i trajni doprinos hrvatskoj književnosti.
Za zbirku "Pjesme" iz 1948. godine dobila je nagradu Matice hrvatske, za zbirku "Crna maslina" (1955.) dobila je nagradu grada Zagreba, za stihovani dječji roman "Mačak Džingiskan i Miki Trasi" (1968.) dobila je nagradu "Grigor Vitez", a 1972. kao najuspješniji dječji pjesnik dobila je "Zmajevu nagradu" Matice srpske u Novom Sadu, a 1970. u Parizu diplomu za poeziju.
Vesna Parun rođena je 10. aprila 1922. godine na ostrvu Zlarinu blizu Šibenika, gdje joj je otac radio kao opštinski činovnik koji je često bio premještan i ostajao bez posla, zbog čega je brojna porodica (četvoro djece) živjela u prilično teškim uslovima.
Zato je Vesna dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tetke i tetka u Splitu, u Biogradu na Moru i u Šibeniku. Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu, gdje je 1940. maturirala. Bila je odličan učenik i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem.
U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Onda je došao rat, bježanje u Split, povratak u Zagreb (1942). U to vrijeme često je obolijevala. Poslije završetka rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu, ali je tada upisala čistu filozofiju. Godine 1947. radila je na pruzi Šamac - Sarajevo, oboljela je od tifusa, a u isto je vrijeme doživljavala krize zbog nesrećne ljubavi koja je trajala od 1938. godine.
Sve su to bili razlozi prekida studija. Od 1962. do 1967. boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik.
Prve pjesme
Vesna Parun počela je pisati vrlo rano. Svoju prvu pjesmu "Pramaljeće", napisanu na ostrvu Visu, objavila je već sa deset godina (1932.) u listu "Anđeo čuvar". Slijedi pjesma "Zov" objavljena 1938. godine u časopisu "Sjeme", glasilu muške klasične gimnazije kojem su urednici bili Jure Kaštelan i Živko Jeličić. Već ta pjesma nosi u sebi dah temeljne ideje vodilje: himnu životu, radu i hrabrosti. Osim poezije, pisala je dječje i satirične pjesme, prozu i drame. Njena su djela prevođena na mnoge jezike.