Uz Svjetski dan poezije, 21. mart:
Otkuda, ni sam ne znam ti reći,
tuga mi u san doleće.
Otkuda? Sad se prisećam, kume:
dolazi, valjda, proleće.
Po svunoć sanjam skrivenu stazu
ispod Babića gaja,
gnezda u granju i laku svraku
kojoj sam krao jaja.
Sećaju me se drugovi stari -
otkad zajedno nismo! -
i jutros, evo, iz kraja rodnog,
ovakvo dobih pismo:
"Moj stari znanče, što li mi radiš,
odavno od nas ode?
Piše ti Šarov, poznanik Žućin,
sa Japre, hladne vode.
Dok ovo nižem, veruj mi, druže,
prolivam suze vruće,
hoću da pričam potanko, redom,
kako nam nesta Žuće.
Dobro ga znadeš, u psećem svetu
nikada takvog više,
stotinu puta ovo sam čuo
iz usta deda-Triše,
Taj ti se svuda desio prvi
za zecom gde se majalo,
kad smo jurili mačke i vrapce,
na vuka kad se lajalo.
Jedino kad bi došao mlinu
bio je sreće loše,
tu bi naseo podvali nekoj
lukavog mačka Toše.
U svakom lovu, igri i borbi
taj ti je bio spretan…
Kad prošlog leta, primetih jasno,
postade Žuća setan.
Povazdan ćuti, pa istom pita,
oči mu tužno kruže:
- Nekad je bilo toliko pasa,
kud li odoše, druže?
U travu gleda i mrmlja tužno
dok pada sneno veče:
- Kuda se viju tragovi tvoji,
preklanjski stari zeče?
U rosno jutro, još nigde sunca,
on se dizao rano.
- Kad ove staze ostavim - kaže -
sećaj se mene, vrano.
Kraj reke luta i gunđa tužno
ko kasni pijan gost:
- Još dok sam bio maleno štene
izgubih ovde kost.
U stazu juri kao da traži
zalogaj neki drag.
- Ej, zašto više ne miriše
ni jedne zverke trag?
Ponekad samo, više u šali,
počeše šapom uvo.
- Seli se, kaže, kod mačka Toše,
a ja putujem, buvo!
Prošeta nekad za vedre noći,
ide sporo, bez hitnje.
- Meseče druže, putniče večni,
odoše naše skitnje.
U suton često u nebo gleda,
tužno mu sjaje zene.
- Oblače, ploviš u neznan modru,
lakše, pričekaj mene!
Za prvog snega odjednom živnu,
pospanu zbaci mrenu,
podigne glavu, zalaja glasno,
u pustoš belu krenu.
- Na dalek put vam odlazim, kaže,
ispod nebeskog luka,
gde večno Pseto, poljem bez kraja,
juri večitog Vuka!
Od toga dana putuje vreme,
beskrajni teku sati,
a Žuće nema, zauvek nema,
nikada da se vrati.
Ponekad samo ugledam senku
poljem se snežnim žuri.
Sve mi se čini: večiti Žuća
večitog Vuka juri…
Pročitah pismo, na njemu osta
od suza bezbroj mrlja,
pa sklopih oči: zavičaj vidim,
proleće tamo švrlja.
Kišica topla po gaju škropi
i tugu zimsku sapra,
u rodnom kraju i u mom srcu
veselo blesnu Japra.
Šuma malena tananih breza
prosipa šapat rečit,
a tamo negde, kroz rosnu travu,
promače Žuća večit.