Nema više pjesnika starih,
kakvi su Dušane nekada bili,
daleko više od stihova
važniji su danas automobili...
nekada smo šetali dugo
tražeći rimu, pjesničku sliku,
a danas Dušane, ko da shvati,
ti ležiš mirno u Boriku
i kad god pođem prema "Bosni"
pomislim s tugom, pomislim s bolom
da sigurno ću Dušana našeg
naći sa knjigom za nekim stolom
naravno od toga nema ništa
smrt je jesenas došla po te,
a mi znamo da nikad čovjek
od smrti još se živ ne ote
za koji dan će proljeće doći
i kesten će da prolista,
a ti i Jesenjin možda čitate
pjesme u kući Isusa Hrista
divno je u domu poezije
biti makar posljednji sluga
pjesnici pravi dugo ne žive
jer se u njima taloži tuga
reci nam Dušane, kad čovjek umre
da li pred sudom božijim stoji,
ti bi nam jedini znao reći
da li život uopšte postoji
nekada smo šetali dugo
tražeći rimu, pjesničku sliku,
a danas Dušane, ko da shvati,
ti ležiš mirno u Boriku
a ipak, kada pođem "Bosni"
pomislim s tugom, pomislim s bolom
da sigurno ću Dušana našeg
naći tamo za nekim stolom.