Ima pjesnika koji za života dožive, po nekoliko puta, da im budu objavljene izabrane pjesme, a pjesnik Nikola Guzijan, koji je na najljepši način svoje ime urezao na našem literarnom nebu, ni poslije smrti još nema. Znam da je svojim djelom sve nas zadužio i lično se stidim, a možda bi trebalo i još neki drugi da se stide, ali...
Poezija Nikole Guzijana podsjetila me na priču "o mladiću koji je, lutajući svijetom i tražeći sreću, zašao na opasan put za koji nije znao kuda vodi. Da se ne bi izgubio, mladić je u debla drveta pored puta zasijecao sjekiricom znake koji će mu docnije pokazati put za povratak". Tako se i pjesnik Nikola Guzijan, svojim poetskim zapisima, ne može otrgnuti od zaborava i prolaznosti.
Nikola Guzijan je bio pjesnik koji nije objavljivao često, ali kada bi mu se pojavila nova knjiga, ona nije mogla da prođe bez odjeka, jer je ovaj stvaralac pisao svoje stihove univerzalnim jezikom poezije.
On je bio čovjek bez dlake na jeziku, stamenih stavova, koji moćnicima nije išao niz dlaku i nije gledao sa koje strane vjetar duva. Guzijan je išao svojim putem, SAM, popljuvan a gord, ogorčen, otrovan i iskrvavljen, natmuren kao gradonosni oblak i bolno nadnijet nad sudbinom čovjeka i zavičaja koji se "crni iz svemira".
Metaforičnost poezije najbolje se odslikava u psihološkom kompleksu Guzijanovog doživljavanja svijeta. Sve je pustoš, praznina i bespuće: pustoš prostora, pustoš vremena i istorije, pustoš tijela i glave, duha i duše, srca, najzad stvaranja koje bi da poveže posljednje dohvatljive krajičke smisla na kraju surovog milenija.
Guzijan svoje stihove nije govorio. On je čupao svaku riječ kao bolestan zub, bolovao svoje i tuđe rane i promašaje, plaćao skupe račune tuđeg srozavanja i rasipništva, bolovao bolesti vijeka i istorije, borio se sa ovostranim i onostranim nemanima, zemaljskim strašilima i utvarama podsvijesti, na granici umlja i bezumlja, nade i beznađa.
Riječ je za njega bila iscjelitelj i mučitelj. On je tražio otpornu riječ, tvrdu, ali elastičnu kao nerđajući čelik da u nju, kao u sasudu, salije svoju unutarnju stravu. On je tražio krušnu riječ koja će nahraniti njegovu izgladnjelu dušu, melemnu riječ od koje će početi da zacjeljuju njegove rane nagrižene solju svakodnevne patnje.
Guzijanovi stihovi me podsjećaju na tamna ogledala u kojima se tiskaju mračna, iznakažena, demonijačna obličja izronula iz podsvijesti ili stvarnosti "tamnog vilajeta" dosuđenog trenutka potamnjelog sunca.
Sve u svemu, poezija Nikole Guzijana je reskog zvuka, koja u svojoj tamnoj silini kuša krajnje granice izdržljivosti riječi. Ovakva poezija se teško čita, ali se ne zaboravlja lako.