Jubileji su u državama bivše Jugoslavije postali razlozi da narodi, koji su nekad zajedno živjeli, nacionalno "komadaju" svoje velikane, svojataju ih i tako promovišu sebe, umjesto da obilježe rođenje, godinu smrti ili godinu dostignuća čovjeka koji je zadužio ovaj dio Balkana pred licem čitavog svijeta. Prvo se to dogodilo sa naučnikom Nikolom Teslom, a ove godine sa jedinim nobelovcem sa prostora bivše Jugoslavije, književnikom koji je svojim djelima oduševio čitaoce i kritičare širom svijeta - Ivom Andrićem.
Čiji je Andrić, pitaju se svi izvan granica bivše države, jer su na 50. godišnjicu od dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću u srpskoj i hrvatskoj javnosti počele polemike, dokazivanja i otkrivanje dokumenata koji dokazuju da je on "jedan" ili "drugi".
Jedno je sigurno, Andrić je bio svjetski pisac, koji je 1961. godine "bacio na koljena" najpoznatija imena svjetske književnosti. Ovaj majstor deskripcije, u čijim su djelima sve riječi bile na mjestu čak i kad su se ponavljale, i odličan analizator karaktera imao je samo jednu misiju - da piše i riječima splete djelo koje je ostajalo bezvremeno. Njegova riječ je "odzvanjala" jugoslovenskom književnošću, njegova pojava odisala je poštovanjem.
Bio je književnik i diplomata Kraljevine Jugoslavije. Poslije raspada Jugoslavije, Andrić se u Srbiji vodi isključivo kao srpski, a u Hrvatskoj isključivo kao hrvatski pisac, dok se on sam, godinama dokazuju istoričari, lično izjašnjavao kao Srbin.
Djetinjstvo i školovanje
Andrić je rođen 9. oktobra u mjestu Dolac, kod Travnika, u tadašnjoj Austrugarskoj. Otac mu je bio školski poslužitelj, a majka Katarina Andrić (rođena Pejić) i po rođenju je kršten po rimokatoličkom obredu. Veoma rano je ostao bez oca, tako da je s majkom preselio u Višegrad, gdje je i završio osnovnu školu. Godine 1903. upisao se u Veliku gimnaziju u Sarajevu, a slovensku književnost i istoriju studirao je na fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu. Doktorsku disertaciju o temi "Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine" branio je na Univerzitetu u Gracu 1924. godine.
Dok se školovao u Sarajevu, Andrić je pripadao pokretu "Mlada Bosna" i bio je strastven borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od austrougarske vlasti.
Književno djelovanje i diplomatija
Bez obzira na to šta mu se u životu dešavalo, Andrić nije prestajao da piše. Ostalo je zapisano da je svoju prvu pjesmu "U sumrak" objavio 1911. godine u "Bosanskoj vili". Prvi svjetski rat ga je zatekao u Krakovu, zbog čega se vraća u zemlju. Čim je došao u Split, austrijska policija ga je uhapsila i kao političkog zatvorenika držala u šibenskoj i mariborskoj tamnici sve do 1915. godine. U to vrijeme on intenzivno piše pjesme u prozi. Po izlasku, slijedi mu kućni pritvor u Ovčarevu, kod Zenice, sve do 1917. godine. Svoju prvu knjigu stihova "Ex Ponto" objavio u Zagrebu 1918. Diplomatsku karijeru započeo je 1920. godine kada je postavljen za činovnika u poslanstvu u Vatikanu, a kasnije radi kao diplomata u konzulatima u Bukureštu, Trstu i Gracu. Taj period je bio plodan za pisca jer pisao pjesme u prozi "Nemiri", pripovijetke "Ćorkan i Švabica", "Ljubav u kasabi"…
Nastavio je da radi kao diplomata u konzulatima u Marselju, Parizu i Madridu, a od 1930. do 1933. obavljao je dužnost sekretara delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi. Tada je napisao prvi dio "Jelene, žene koje nema".
Do izbijanja Drugog svjetskog rata bio je ministar i izvanredni poslanik jugoslovenske vlade u Berlinu. Po izbijanju rata, zbog neslaganja s vlastima, podnio je ostavku i vratio se u Beograd. Za vrijeme rata povukao se i nije dopuštao nikakvo štampanje njegovih djela.
Član Komunističke partije Jugoslavije postao je 1954. godine, kao i prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Potpisao je Dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. "Matica srpska" te godine je štampala "Prokletu avliju".
Andrić je u svom romansijerskom opusu uspio da stvori "andrićevski svijet", samo njemu svojstven i svima primamljiv. Najplodniji je bio u doba stvaranja romana "Na Drini ćuprija", "Travnička hronika", "Gospođica" i "Omerpaša Latas".
Upoređivali su ga sa Čehovom, neki su ga kritičari više isticali kao pripovjedača kraćih formi, dok su za duže forme govorili da nisu toliko upečatljive. Pisao je i pripovijetke, putopisnu i esejističku prozu, a izdvajaju se aforistički zapisi "Znakovi pored puta", koji su objavljeni posthumno.
Godine 1958. u 66. godini Ivo Andrić se vjenčao sa svojom dugogodišnjom ljubavlju - Milicom Babić, kostimografom Narodnog pozorišta iz Beograda, udovicom Nenada Jovanovića.
Andrić je umro 13. marta 1975. godine. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.
Kritička osporavanja poslije smrti
Poslije smrti Ive Andrića javila su se kritička osporavanja njegovih djela i djelovanja, što sa nacionalno-političke, što sa književne strane. Iako je njegovo književno djelovanje priznato u svijetu, mnogi su mu, tokom svih ovih godina, osporavali i talenat i književni nivo koji je uživao, poredeći ga sa ostalim piscima visokog kvaliteta iz regiona. Upravo zbog svega ovoga, Ivo Andrić je, po mišljenju mnogih, "sporni klasik" zbog kojeg se "lome politička koplja". Jedini koji su sigurni u njega su, po svemu sudeći, savremeni čitaoci, koji njegova djela i dalje čitaju sa istim intenzitetom kao i njihovi prethodnici.
Nacionalna pripadnost
Dokumenti iz Andrićevih studentskih dana svjedoče o njegovu hrvatstvu. Tako, slika prijavnice za upis u prvi semestar Filozofskog (Mudroslovnog) fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koju je Ivo Andrić kao dvadesetogodišnjak, svojeručno potpisao u Zagrebu 1912, svjedoči da mu je maternji jezik - hrvatski. Identično se izjasnio i prilikom upisa na Univerzitet u Krakovu u Poljskoj, gdje piše da je katolički Hrvat iz Bosne.
Tokom tog razdoblja on postaje i zagovornik ideje jugoslovenstva. Nakon nastanka zajedničke države, Andrić se počinje izjašnjavati kao Srbin i tu nacionalnu identifikaciju on će održati do kraja života. Skoro sav njegov opus, književna djela (osim nekoliko pripovijetki objavljenih u ranoj mladosti i na početku književne djelatnosti) i velike romane pisao je ekavicom i srpskim jezikom. Prema mnogim saznanjima, u ličnoj prepisci koristio je ćirilično pismo. Ipak, godinama su se o Andriću množile nejasnoće i kontroverze, zbog čega je došlo do promjene? Kako ta kontroverza nikada nije riješena, danas ga i Hrvati i Srbi smatraju svojim piscem. Prvi jer je rođen u hrvatskoj porodici, a drugi jer je preuzeo njihov nacionalni identitet.
Indeks podataka
Datum rođenja: 9. oktobar 1892.
Mjesto rođenja: Dolac kod Travnika
Datum smrti: 13. mart 1975.
Mjesto smrti: Beograd
Najvažnija nagrada: Nobelova nagrada za književnost
Djela
"Ex Ponto" (1918)
"Nemiri" (1921)
"Put Alije Đerzeleza" (1920)
Pripovetke, I (1924)
Pripovetke (1931)
"Njegoš kao tragični junak kosovske misli" (1935)
Pripovetke, II (1936)
"Na Drini ćuprija" (1945)
"Travnička hronika" (1945)
"Gospođica" (1945)
"Rzavski bregovi" (1947)
"Nove pripovetke" (1948)
"Priča o vezirovom slonu" (1948)
"Sjeme iz Kalifornije" (1948)
"O Vuku kao piscu, o Vuku kao reformatoru" (1950)
"Prokleta avlija" (1954)
"Lica" (1960)
"Zapisi o Goji" (1961)
"O priči i pričanju - govor prigodom dodjele Nobelove nagrade" (1961)
"Žena na kamenu" (1962)
Sabrana djela, 1-10 (1963)
Sabrana djela Ive Andrića, 1-17 (1976)
"Omerpaša Latas" (nedovršeni roman, u okviru Sabranih djela, 1976)
"Kuća na osami" (u okviru Sabranih djela, 1976.)
"Na sunčanoj strani" (nedovršeni roman)
"Znakovi pored puta" (u okviru Sabranih djela, 1976)
Sabrana djela Ive Andrića 1-17 (1981)
Lična karta
Prilikom izučavanja građe iz Andrićevog života i stvaralaštva za doktorsku disertaciju, Žaneta Đukić-Perišić naišla je na dva važna dokumenta - Andrićevu ličnu kartu i vojnu knjižicu - koja svjedoče o njegovom nacionalnom opredjeljenju. Ovi dokumenti su, sticajem okolnosti, bili zaboravljeni i van domašaja javnosti u Spomen-muzeju Ive Andrića.
U ličnoj karti izdatoj 15. juna 1951. godine u Beogradu, u rubriku "narodnost" književni velikan je upisao "srpska". Mjesec dana kasnije, 19. jula, u vojnoj knjižici za "narodnost" unio je - "Srbin". Nešto docnije, godine 1955, što je već poznato, prilikom ulaska u Komunističku partiju, u evidentni list Andrić je svojom rukom na mjesto za nacionalnost napisao "srpska". Isto stoji i u vjenčanom listu iz septembra 1958. kada se u opštini Stari grad vjenčao sa Milicom Babić, slikarkom i pozorišnom kostimografkinjom, koja je bila njegova dugogodišnja postojana i nježna ljubav.
Diskretna pisma
Poslije smrti prvog muža, Nenada Jovanovića, Milica Babić se udala za Andrića. Vrlo su zanimljiva Andrićeva pisma Milici tokom godina njene žalosti: oslovljavajući je sa "dragi prijatelju", obraćajući joj se sa "Vi", Andrić, mjestimično, u trećem licu, misleći, naravno, na samu Milicu, piše o njoj kao o nekakvoj "Ubavki", bez koje mu je pusto i teško. Strogo vodeći računa o građanskom protokolu, čak i u ličnim pismima, on se drži forme.
Tek u pismima koje joj piše kao muž, oslovljava je kao "Lepo", "draga Lepo". Ali, u svom dnevniku sa puta po Kini, pišući podsjetnik za kupovinu poklona kojima će obradovati svoje bližnje i prijatelje, Andrić ne navodi Miličino ime, već piše da će za "Lepu" kupiti četkicu od zečijeg repa sa drškom od bambusa, tuš za crtanje, lepezu... Bilo je to vrijeme kada je Milica još udata žena, pa ni u tako privatnom pismu kao što je dnevnik, Andrić ne odaje identitet svoje ljubavi.
Mudrosti
- "Volite ljude, često im pomozite i uvek ih požalite, jer su nam svi ljudi potrebni."
- "Živeti među hiljadama ljudi, a misliti samo na jednoga, znači ljubav."
- "Život je čudo koje se neprestano troši i osipa, a ipak traje."
- "Ko čini dobro, od njega se još više dobra očekuje."
- "Zaborav sve leči, a pesma je najlepši način zaborava, jer u pesmi se čovek seća samo onoga što voli."
- "Rana koja se krije, sporo i teško zaceljuje."
- "Lepša duša dublje jeca."
- "Samoća je raskoš bogatih duhova."
- "Kmetovo je da radi, a agino da ga pazi, jer i travka treba i rosu i kosu."
- "Toliko je živa kod slabog čovjeka potreba da se vara i tako neograničena mogućnost da bude prevaren."