BANJALUKA - Iako je poezija stara više hiljada godina, Svjetski dan poezije danas obilježavamo 27. put, a svrha ovog dana, kako je između ostalog rečeno tokom generalne konferencije UNESCO-a u Parizu 1999. godine, kada je ustanovljen, jeste promocija čitanja, pisanja i objavljivanja poezije u školstvu širom svijeta.
Da li je, međutim, ustanovljenje ovog "praznika pisane riječi" proizašlo iz potrebe da slavimo poeziju ili iz razloga što je poezija ugrožena, za "Nezavisne" govorili su pjesnici iz Republike Srpske Željka Avrić, Željko Galonja, Vid Vicko Vukelić, Tanja Stupar Trifunović, Aleksandra Marilović i Marko Milovanović Marun.
Željka Avrić, koja, doduše, više decenija živi i radi u Srbiji, ali je aktivna članica Udruženja književnika Republike Srpske redovna u književnom životu rodne Banjaluke, ovom prilikom kaže da je lijepo što poezija ima svoj dan, jer, kako smatra, poeziju i umjetnost generalno bi trebalo slaviti.
"Ipak, obeležavanje Svetskog dana poezije može pasti u senku ako o poeziji tokom cele godine nismo brinuli i negovali je, svako na svoj način: pesnici dobrim stihovima, izdavači objavljivanjem pesničkih knjiga, knjižare njihovom vidljivošću i prodajom, književna udruženja i ustanove kulture organizacijom kvalitetnih poetskih večeri, nastupa, promocija, festivala; žiri i komisije objektivnošću i principijelnošću u dodeli književnih nagrada a ministarstva kulture pokroviteljskim odnosom i materijalnom osnovom dovoljnom za razvoj i unapređenje kulture i umetničkog stvaralaštva", smatra Željka Avrić.
Svjetski dan poezije, po njenom mišljenju, jeste potvrda da smo je dostojni, a ne podsećanje da ona postoji.
"Budimo dostojni poezije tako što ćemo je voleti, pošteno vrednovati i ulagati u nju da bi nas osvetljavala iznutra i grejala spolja. Istinski pesnici ne pišu, nego žive poeziju. Oni će je slaviti i pre i posle 21. marta svojim nadahnućem i stvaralačkom radošću, i bez obzira na prozaičnu i sve dramatičniju stvarnost, nikada se neće odreći poezije u sebi", rekla je Avrićeva za "Nezavisne novine".
Željko Galonja, pjesnik, prozaista i kantautor iz Gradiške, navodi da bi ovaj dan trebalo da bude kao i dan za sve druge svetkovine.
"Pjesma to svojom uzvišenošću, pa da budem slobodan reći i svetošću, svakako zaslužuje. Ali, kao i svi iskonski praznici, u fazi obilježavanja desi se raskorak. Unatoč bogatoj trpezi i pozivima, mnogim zvanicama, što će se na toj zadušnoj večeri održati bombastični govori, davati zakletve, podvikivati iz grla bijelog (sve za poeziju, skoro da se dodirne i ona razina – poetika iznad moje majke) neće se postići cilj. Slavljenički sto bez koljiva je dvorište bez djece, pilića, štenadi i mačaka... a oko ovoga (osim salonskih umjetnika) neće biti mnoštvo malih čiji se pijev ni na nebu ne doštimava", kaže Željko Galonja.
Dodaje da ne žali zbog slavlja bez domaćina.
"Ako, sutra će sa svim svojim začkoljicama osvanuti nova zora, a u njoj će se pjesnik ponovo čuditi, uzvikivati - ništa ne volim ko jutra, jer su kao duga na nebu, daju obećanje da za ovaj svijet, kao i za kodove njega (čitaj poeziju) ima nade. Prema tome, sve dok je tako, lirika, esencija života nije ugrožena, ali činjenica je da ona i nije za jednokratni pir, ne trebaju joj govori i lovorike, to je za one koji je ne razumiju, pa je u pomenutom danu žele sabiti u čarobnu lampu. Eto odgovorih i na pitanje, da li je Svjetski dan poezije izašao iz toga što je slavimo, ili zarad toga što je ugrožena. Samo se reče", ističe Galonja.
Vid Vicko Vukelić, pjesnik iz Banjaluke, nadovezuje se da ne bi govorio onu istrošenu izjavu kako je svaki dan zapravo dan poezije za one koji vole knjigu.
"Ali bih svakako više volio da je dan svjetske poezije, pa da bar jednom godišnje čitamo samo najbolju poeziju koju su iznjedrili svjetski velikani pisane riječi. I to bih želio da se govori i čita na desetak mjesta u svakom gradu tog dana. Hajde sad da ne pametujem. Mi koji se bavimo pisanom riječju i koji nastupamo često po školama, kulturnim centrima i bibliotekama, to je uobičajen dan. Za medije to je nešto posebno, i dobro je da je tako, da se bar jednog dana u godini čuje poezija na televizijskim ekranima, koji su već decenijama umazani dosadnim i tužnim sadržajima", govori Vukelić. Suprotno iskustvu većine, Vukelićevo iskustvo, kako tvrdi, kaže da učenici vole poeziju i pisanu riječ.
"Možda će se, bar danas, na ovaj svečani dan, neki prosvjetni radnik u penziji osmijehnuti i promucati: 'Dobro je, nije sve propalo.' I nije, dok god postoje mladi ljudi pa čak i školska djeca, a ja vam to potvrđujem, koji vole da slušaju poeziju, a bogami i da je pišu. Poezija je, kao i jezik, najugroženija kad se ne koristi. Zato, koristimo mozak, slušajmo i čitajmo više nego što pišemo. Završiću svojim stihom: Sa osmehom život živim/ kad otvorim mašte česmu/ eto vam sve građevine/ ja sam srećan, imam pesmu", poentira Vid Vicko Vukelić, čiji je poetski opus posvećen djeci.
Tanja Stupar Trifunović, pjesnikinja iz Banjaluke sa sve češćim "izletima u prozu", spisateljica čiji je roman "Duž oštrog noža leti ptica" ove godine bio u najužem izboru za NIN-ovu nagradu, kada govori o poeziji, ima nešto pesimističniji ton.
"Svjetski dan poezije je obično jedan od rijetkih dana kada govorimo o poeziji. Poezija je izgubila svoje mjesto u društvu, nažalost, izgubila ga je i u knjižarama, jer u društvu u kojem se sve kupuje i prodaje ona se ne prodaje, pa je samim tim iskliznula sa poželjnih polica. Svijet bez poezije, svijet koji ne razumije poeziju je isprazan i budalast svijet koji tone u vlastito nerazumijevanje, što se svakim danom sve više očituje", izjavila je Tanja Stupar Trifunović za "Nezavisne".
Njena koleginica iz Dervente, pjesnikinja Aleksandra Marilović, dodaje da su danas ugrožena jedino radna mjesta u javnim ustanovama, jer, kako otkriva, od poezije i kulture u našoj zemlji žive samo oni koji ne stvaraju.
"Znate, to su oni ljudi koji ne znaju svirati, već veoma glasno duvaju u trubu vjerujući da će početi divno zvučati. Sjećam se kada nam je na fakultetu prof. dr Sanja Macura govorila o piscima svilenbubama i pčelama (zavisno od toga odakle crpe inspiraciju). Za mene, lično, stvaralaštvo je jedan ozbiljan rad kojem sam apsolutno posvećena. Nekada su umjetnici postili i dugo se molili prije nego bi prišli poslu. Pitanje poezije (i danas) je pitanje razbuđenosti. Poezija nikada neće biti ugrožena, jer uvijek će postojati i ona endemska vrsta ljudi koja iskupljuje svoj duh. Na našu sreću, ljudski duh ima tu osobinu da može da se ogradi od onog sa čim svijest ne može da se pomiri. Zato, živjela poezija!", jasna je Marilovićeva.
Marko Milovanović Marun, pjesnik iz Srebrenice, smatra da poezija, u izvjesnom smislu, predstavlja prozor u svijet, primarno unutar sebe.
Čak i kada govori o poeziji on se služi pjesničkim jezikom.
"Pjesma je višespratnica u sudaranju individualnosti. Tamo gdje se sudarimo sa sobom, na tom spratu ostajemo. Recimo da jedan dan u godini vrijedi provesti u prizemlju višespratnice, u separeu kostimizirane ogoljenosti i dati šansu drugome da kroz moć žive riječi pjesnika propjeva glasom svojim. Pjesnik se suštinski osjeća svečano jedino kada nastane pjesma. Ali i kada svakodnevljem svjedoči svoju poeziju. Srećom, ona je van domašaja čovjeka. U suprotnom bi davno bila uništena. Pjesnici kojima metafore služe kao pancir od metka lutalice najprije je ugrožavaju. Opet, oni koji su kovači svijeta, kao rama za slobodu - svakodnevno slave poeziju", kazao je Marko Milovanović Marun za "Nezavisne" i zaključio našu priču o poeziji za danas.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.