Miljana Orašanin je pjesnikinja i učenica četvrtog razreda Gimnazije u Palama, koja je dobila nagradu "Pjesničko uzdarje radoslavnica" na pjesničkom konkursu raspisanom u okviru manifestacije 14. međunarodni festival poezije za djecu i mlade.
Ta nagrada dodjeljuje se pjesnicima od 18 do 30 godina starosti, a žiri na čelu sa pjesnikinjom Darom Sekulić saopštio je da je poezija jedini put mladosti i ljubavi Miljane Orašanin. Priznanje povodom kojeg smo razgovarali sa ovom mladom poetesom biće joj uručeno 15. decembra u Kulturnom centru Istočno Novo Sarajevo.
NN: Iako imaš tek 18 godina, ovo nije prvi put da si nagrađena za poeziju. Šta za tebe predstavljaju nagrade?
ORAŠANIN: Nagrade prije svega predstavljaju priznanje za ono što ja radim i smatram da su nagrade način na koji ljudi prepoznaju ono što radim vrednuju ono u čemu sam, iskreno se nadam, jedna od boljih. Generalno, što se tiče samih nagrada, one ne moraju da budu priznanje, nego prije svega bivaju nova inspiracija, te stvaraju uspomene iz perioda kada su nas ljudi vrednovali zbog onog što radimo.
NN: Autor si knjige pjesama "Korak u beskraj". Da li je ova nagrada nagovještaj druge zbirke i koliko si primijetila da si sazrela u poetskom smislu u odnosu na pjesme iz pomenute zbirke?
ORAŠANIN: Svakako smatram da je ova nagrada samo podsticaj za mene, da se više baziram na objavljivanje svoje druge zbirke koja će biti objavljena čim pronađem finansijska sredstva. Što se tiče moje poezije, smatram da sam odrasla kako u stvarnom životu tako i u načinu na koji pišem. Poezija sazrijeva zajedno sa mnom, odnosno ja sazrijevam sa svojom poezijom.
NN: Nagrađena pjesma "Sjećanje na djetinjstvo" samim naslovom odiše nostalgijom, no ona je pisana u dvanaestercu i metrički ispravno. Da li ti je teže pisati u rimovanom ili slobodnom stihu?
ORAŠANIN: To sve zavisi od raspoloženja. Nekako pjesme koje su bliže djetinjstvu lakše mi je napisati rimovano i metrički ispravno, dok ono što je odraz mojih dubljih i ozbiljnijih razmišljanja pretapam u refleksivnu poeziju i pišem slobodnim stihom, mada i to izuzetno biva teško upravo zbog toga što nekada moje misli graniče sa prozom i one nisu uvijek čista poezija. Tako da smatram da je podjednako i teško i lagano pisati i rimovane pjesme i pjesme u slobodnom stihu.
NN: Mnogi značajni i veliki pjesnici su potvrdili tvoj talenat, prije svih Dara Sekulić. Živiš u Mokrom, kod Pala, u komšiluku izvanrednog pjesnika Dejana Gutalja. Da li imaš uzore među svojim starijim kolegama iz neposredne okoline, ali i šire na ukupnoj mapi srpskog i svjetskog pjesništva?
ORAŠANIN: Od kad se bavim poezijom, svi ti ljudi koji su bili uz mene nekako su me učili da je sve ono što ja smatram da je najbolje i najkvalitetnije iz nečijeg stvaralaštva pokušam, ne da iskopiram, nego da dostignem. Smatram da svaki pisac, svi koji su bili prije mene i svi koji će biti poslije mene u drugačijem vremenu imaju i drugačiji nastup, odnosno drugačiji pristup i pogled na svijet, a samim tim i na poeziju. Recimo da je moj veliki prijatelj Tode Nikoletić bio jedna od ličnosti koja mi je pomogla da se nađem tu gdje jesam, ali poezija koju volim da čitam i neko ko mi pruža ispiraciju jeste Branko Miljković, Vladislav Petković Dis, Ana Ahmatova, Silvija Plat.
NN: Učenik si generacije u Gimnaziji na Palama. Da li ćeš se stoga odlučiti da studiraš nešto što je isplativo i deficitarno ili ćeš zbog ljubavi prema literaturi upisati studij književnosti?
ORAŠANIN: Još nisam sigurna šta ću da upišem, ali sam sigurna da to neće biti književnost, jer smatram da umjetnost i poeziju mogu da gajim u sebi pored svih onih mogućnosti koje mi se pružaju u životu, tako da će poezija svakako biti sastavni i vjerovatno najbitniji dio mog života, ali zanimanje koje ću da odaberem biće okrenuto prema prirodnim naukama.