Književnost

Poezitis, neizlječiva bolest nas nekolicine

Poezitis, neizlječiva bolest nas nekolicine
Foto: M.Panić | Poezitis, neizlječiva bolest nas nekolicine
Milan Rakulj

Autobus iz Banjaluke nikad nije brže stigao u Beograd. Krenuo sam pola sata prije ponoći, a već u četiri ujutru tumarao ulicama i kafanama "na ušću dveju reka ispod Avale", iščekujući početak 55. Beogradskih međunarodnih susreta pisaca.

 Tamo sam pozvan kao jedan od dva predstavnika iz Republike Srpske, zajedno sa 38 književnika iz 24 zemlje svijeta. Trebalo bi da se oko devet ujutru javim u Francusku 7, čuvenu adresu gdje stoluje Udruženje književnika Srbije (UKS), koje pod različitim imenima postoji još od 1905. godine. Do devet razgledam grad. Točkovi mog kofera zatutnjali su i kaldrmom Skadarlije. Pored "Dva jelena", restorana "Šešir moj", "Tri šešira", "Zlatnog bokala" i ostalih kultnih mjesta prolazim kao pored starog groblja i spuštam se u donji dio Skadarske ulice uz Bajlonijevu pijacu.

Osvježavam se u kafani "Skadar". Tu prestaje kaldrma, ispred su nepropisno parkirani automobili, a unutra prljavi stolnjaci, jeftino pivo i namrgođeno lice konobara, čiji se osmijeh budi tek pred dobrim dosjetkama, a ne pred debljinom novčanika. Pomišljam, Đura Jakšić, da je danas živ, baš ovdje bi sjedio. Kafane iznad su vizuelno lijepe, ali unutra su ljudi kojima je binarni sistem brojeva zasigurno mnogo bliži od stihova. Gledam u živu sliku pijace i pomišljam da li bi i danas na istoj, da je živ, Vladislav Petković Dis prodavao pasulj? Da li bi on i Đura uopšte bili pozvani na susrete pisaca? Nemam odgovore, ne znam ni kako sam ja pozvan. Saznaću kasnije, preporučili su me neki beogradski pjesnici i hvala im na tome.

Dolazim bez ijedne od dvije objavljene svoje knjige. Primjerke, koji su odavno razdijeljeni i rasprodani, nemam ni u stanu gdje živim, tako da na književne manifestacije pjesme nosim isključivo u glavi. Možda je tako i red, jer ipak sam rođen tamo gdje se čitalo ušima i odrastalo uz usmenu književnost.

Po dolasku u Francusku 7 ostavljam kofer, upoznajem neke od književnika iz svijeta i ubrzo krećemo prema Andrićevom vencu. Učesnike pozdravnim govorom dočekuje Radomir Andrić, predsjednik UKS, kazujući pored spomenika svog prezimenjaka kako je baš on, kao naš jedini nobelovac, u svijetu proslavio srpski jezik i kulturu.

Ubrzo ulazimo u Skupštinu grada Beograda, gdje su govorancijama predstavnika Ministarstva kulture i informisanja Srbije svečano i otvoreni susreti. Tu ulogu trebalo je da obavi Emir Kusturica, ali slavni reditelj, kako je rečeno, nije mogao doći, jer mu je kasnio avion iz Francuske. Kasnije se šaputalo među piscima kako mu je u Parizu slučajno iskrsnuo koncert i dobra zarada. Puka egzistencijalna činjenica, zavist prema Profesoru ili nešto treće, u svakom slučaju, treba razumjeti onoga koji ima obaveza preko glave. U Skupštini grada Beograda književnici učesnici predstavljeni su publici, a po izlasku iz Skupštine i piscima je u panoramskom autobusu predstavljen Beograd.

Poslije ručka u Domu Vojske konačno sam u hotelu. Imam vremena tek da se istuširam prije pjesničkog maratona u Francuskoj 7, gdje će gosti govoriti stihove i prozu na maternjim jezicima, a kasnije će se čitati prevodi na srpski. Ovo je bilo puno zanimljivije od svečanog otvaranja. Uživam u zvučnosti čak 21 zastupljenog jezika, a pred gostima iz svijeta predstavljam se pjesmom "Ovaj svijet je propalo mjesto". Ti stihovi objavljeni su u zborniku "U nedelju Dunav teče", gdje je zastupljena po jedna pjesma svakog od učesnika. Književnik Miljurko Vukadinović najavljuje me kao najmlađeg gosta susreta, a ja našao da pjevam o mortalitetu koji gazi male zemlje, posljedicama trulog kapitalizma, terorizmu i ljudskoj pohlepi.

Nakon programa prilazi mi izraelski pisac Cvi Nir i govori da nije razumio značenje riječi, ali da je to najzvučnija pjesma koju je čuo u toku dana. Shvatam to kao pohvalu.

Suton dočekujemo u restoranu "Nostalgija", a uz neformalna druženja stihovi ne pršte samo uz piće i hranu, već i na terasi hotela, gdje smo smješteni.

Izraelka Hava Pinkas Koen čita svoje stihove na hebrejskom. Albanka Entela Kasi govori sjajnu pjesmu "Ako je svijet divlji, Anja.." iz koje pamtim stihove: "Ti si sveta ljubav života, Anja... I ako je svijet divlji, njegova je kora zemlja po kojoj ćeš dovijeka život saditi". Tu je i Italijan Amos Matio koji se razmeće bogatstvom svog jezika i koji pjeva na temu Oldusa Hakslija "Vrli novi svijet". Sviđa mi se angažovanost kod pjesnika.

Turčinu Mesutu Šenolu prevode o čemu govore moji stihovi, a on kritikuje moj katastrofalni engleski i priča mi o svjetskoj slavi koju bi ti stihovi mogli postići na ovom jeziku. Ne zanosim se tom idejom, glumim skromnost. Od svijeta želim samo ljubav, već postajem patetičan. Danas su slavni političari i starlete, ali ne i pjesnici, zaključujemo priču i idemo dalje. S nama su i Atila Sabo Paloc, koji u društvo unosi duh mađarske kulture, te kolegica iz Banjaluke Neda Gavrić, koja novac od prodaje knjiga daruje u humanitarne svrhe i čiji stihovi govore o figurativnim carskim rezovima koji su nam potrebni da bismo se ponovo porodili poslije ljubavi. Kako li je samo Momo Kapor u romanu "Una" pisao na ovu temu. Iz Banjaluke su došli i moj cimer te noći, Slovak Erik Ondriječka i Francuz Antoan Simon, koji su prethodno gostovali na trećem izdanju Međunarodnih susreta pisaca "Banjaluka 2018". Svijet je mali, kaže prilikom našeg susreta Simon, inače vrstan pjesnik, koji u svojim stihovima priznaje da je obolio od "poezitisa". Bolje i to, nego konjunktivitis ili meningitis, konstatovano je prije tokom druženja. Jedini problem "poezitisa" jeste to što je neizlječiva bolest nas nekolicine. Pisanje je, kazali bi oponenti, terapija, ali zar bi za terapijom uopšte posezali zdravi ljudi? Uzgred, noć i dva dana spavao nisam, a ne osjećam umor. Ipak, kako sutradan kreće karavan pisaca u deset različitih gradova Srbije, valjalo se malo i odmoriti. Raspoređen sam sa grupom koja putuje u Kragujevac.

Vođa puta nam je književnik i dugogodišnji novinar u penziji Vidak Maslovarić, a putujem sa pjesnicima iz Beograda i Moskve Milanom Lukićem i Sergejem Glovjukom. Nakon nastupa u Rakovici, na osmom Međunarodnom saboru duhovne poezije, u Kragujevcu nas dočekuje Radenko Bjelanović, domaćin kojeg samo možete poželjeti i pjesnik slobodarskog, njegoševskog duha. Sve oči uprte su u Glovjuka, veoma popularnog i u Srbiji i u Rusiji. Pričamo s njim o velikoj ruskoj literaturi, o prethodnicima i savremenicima, o često isprepletenoj istoriji ruskog i srpskog naroda.

"Ne znam kako vi, ali ja u poeziji najviše volim jednostavnost. Ne primitivizam, ne, nego upravo jednostavnost, kada lako i pristupačno autor govori o stvarima najsloženijim i najdubljim", misao je Sergeja Glovjuka sa kojom se bezrezervno slažem. I on sam djeluje jednostavan, a nije da ga veličina duha ne prati na svakom koraku.

Uspješno književno veče u Kragujevcu i još uspješnija tamošnja kafanska druženja, Bjelanovićevo i gostoprimstvo Svetomira Madžarevića, autora čak 55 monografija i knjiga raznih žanrova, posebna je priča i tema za neki drugi tekst.

Program 55. Međunarodnih susreta pisaca nastavljen je u Velikom Gradištu i širom Srbije. Svečanost zatvaranja najavljena za danas nešto je što sam vješto izbjegao. Ponovo sam se ukrcao na autobus sa znatno težim koferom. Pored odjeće, tu je sad petnaestak knjiga i nekoliko časopisa koje sam dobio na poklon. Književne večeri i kafane ću neko vrijeme pokušavati da izbjegavam. Zatvaram se u sobu da čitam, zahvalan književnicima koji su prema svom djelu mnogo odgovorniji od mene.

Komentare na ovu vijest mogu postaviti samo prijavljeni čitaoci.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Molimo vas da vaša iskustva i zapažanja prilikom korištenja aplikacije za komentarisanje podijelite sa nama.

Pošaljite komentar

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije