Predrag Bjelošević, književnik i predsjednik Udruženja književnika Republike Srpske, nedavno je objavio novu knjigu poezije simboličnog naziva "Zajedno, sa zidovima".
Knjiga je objavljena u izdanju Udruženja kojim predsjedava u ediciji "Savremena književnost". Kako o knjizi, književnosti i kulturi generalno, tako i o izdavaštvu i drugim važnim projektima koje je pokrenuo u UK RS ovim povodom govorio je za "Nezavisne".
NN: Šta nam sugeriše naslov Vaše nove knjige "Zajedno, sa zidovima"?
BJELOŠEVIĆ: Naziv knjige je široko asocijativan u kontekstu složenosti ponuđenog poetskog sadržaja knjige i zato prepuštam svakom čitaocu da zavisno od moći svoje percepcije tako naslov i tumači, ali svakako nakon što prethodno knjigu pročita. Ako bih ja otvorio ključ naziva knjige, plašim se da bih manje upućene čitaoce savremene poezije još više udaljio od njihovog poimanja naziva knjige pjesama "Zajedno, sa zidovima", a zašto bih bilo kome kvario zadovoljstvo čitanja i tumačenja poezije u vrijeme nenaklonjeno knjizi i poeziji.
NN: U pjesmi "Ići" kažete: "Ko posrne još ima izgleda, ko ne posrne postaće zid". Ova pjesma se može odnositi na mnogo toga, na pojedinca, društvo i narod u cjelini. U vezi s posljednjom asocijacijom, da li smo kao narod osuđeni da sa svakom novom generacijom preskačemo već preskočene zidove?
BJELOŠEVIĆ: Drago mi je što ste u samo nekoliko stihova pjesme "Ići", eto, iznijeli za Vas čitav spektar asocijacija. Za mene se poezija, kao najviši stepen ispisivanja pjesama, ostvaruje upravo zahvaljujući pjesničkoj moći sugestivnog govora asocijacija. Pjesma može biti angažovana i nositi određenu kritiku nekih društvenih pojava, ali ona kao takva ipak ostaje pjesma samo svoga vremena, kao i sam pjesnik koji se takvim pjesničkim govorom služi. Poezija zbog svoje višeslojnosti pjesničkog govora izmiče određenom vremenu i društvu, uzdiže se iznad njega, ma koliko iskrila njegovim bojama, mirisom i porukama, i stoga opstaje kao nenadmašno jezičko i duhovno blago. A, što se tiče zidova, kao i tabua, mnoge nismo imali hrabrosti davno porušiti i oni stalno iznova staju ispred nas, a na neke opet nismo u mogućnosti da utičemo ma koliko nam se čine poznati i labavi za rušenje, jer ih zidaju za nas oni koji su moćniji od nas i kroje sudbinu ljudske civilizacije. Kada govorimo o zidovima ne smijemo zaboraviti ni njihovu vjekovnu vrijednost koja se odnosi na zaštitu od svega što nam prijeti izvan nas, ali, očigledno, ne i od nas samih.
NN: Recenzent knjige Ranko Risojević kaže da ovom zbirkom nastavljate pjevati van horskog poja. Koliko je u poeziji danas zapravo horskog i mislite li da se piše mnogo više nego što to kritika prati?
BJELOŠEVIĆ: Risojević je to mišljenje iznio na osnovu uvida u moj kompletan pjesnički opus, a u kome na jednom mjestu i sam kažem u pjesmi "Ptica sa praporcima" stihove: "Horska pjesma je tužna pjesma /let u jatu odraz nemoći..." Danas smo svjedoci tog jata i "nadmoćnog" govora dirigovane mase. Sve manje je slobodnih odvažnih mislilaca i pisaca koji pišu uz vjetar nametnutim zidovima poput Petera Handkea, jer živimo u vremenu u kom su čovjek i čovjekoljublje gotovo pred definitivnim porazom. Ja bih Vas samo malo ispravio - u poeziji nema horskog zato što je tako visok stepen ostvarenosti pjesme veoma rijedak, ali u pisanju pjesama ima. Pisati pjesme i objavljivati danas može svako. Zahvaljujući odsustvu značaja književne kritike u društvu sve više prisustvujemo zvonjavi praznih srceparajućih pjesama emotivne površine koje se nisu ni u jednom svom segmentu izdigle iznad forme koja ih čini pjesmom. Nažalost, takve pjesnike često protežiraju nekompetentni mediji, žuta štampa, moćne primitivne mecene... Stoga riječ "poezija" ne može da stoji uz dvije trećine objavljenih knjiga pjesama kod nas. Svakom pjesniku treba da je san da napiše jednu pjesmu za koju će neko uskliknuti: "Čista poezija!", a ne da se hvali napisanim dvocifrenim pa i trocifrenim brojem knjiga pjesama. Kritika bi trebalo da prepozna i piše samo o onom što može podnijeti strože teorijske aksiološke aršine.
NN: Koja je, po Vama, moć poezije danas u društvu?
BJELOŠEVIĆ: Živimo u vremenu kada su sve vrijednosti dovedene u pitanje. U svom traženju novog smisla, novih osjećanja, novih vizija budućnosti čovjek trećeg milenijuma je zaljuljao sve zidove - i egzistencijalne i duhovne, pa tako i same temelje "estetike lijepog", na kojima počiva riječ "poezija". Gramzivi svijet pohlepe i materijalnog je na sceni, a njime se poezija gnuša, pa samim tim mora da čeka neku novu duhovnu renesansu i društveno uređenje za svoj bolji položaj i položaj vrhunskih pjesnika u društvu. Prava poezija je sublimat ne samo pjesničkog i pjesnikovog, nego i ljudskog, civilizacijskog iskustva i zato ima moć da opstaje i opstajaće i u najnenaklonjenijim vremenima.
NN: Ovogodišnji ste dobitnik Zlatne značke Kulturno-prosvjetne zajednice Srbije. Šta za Vas znači ovo visoko priznanje?
BJELOŠEVIĆ: Decenijska praksa Kulturno-prosvjetne zajednice Srbije da nagrađuje srpske umjetnike i kulturne poslenike na ma kom meridijanu živjeli i stvarali ulijeva nadu da postoji srpska nacionalna kulturna politika, a biti u društvu tako izabranih za mene znači veliku čast. Pretpostavljam da je ovom visokom priznanju doprinio jednako moj dvadesetpetogodišnji angažman u vođenju Dječijeg pozorišta RS, koliko i četrdesetpetogodišnji književni angažman ovjenčan sa više značajnih književnih nagrada dobijenih u Srbiji, svijetu i, naravno, Republici Srpskoj.
NN: Kako gledate na kulturu u vremenu pandemije, bori li se dostojanstveno?
BJELOŠEVIĆ: Kultura, mada oduvijek na margini, i mrtva pokazuje svoje znake života i od vremena do vremena probija bedeme straha koje nam je kovid nametnuo. Uvijek se može više, ali sada je najvažnije očuvati zdravlje naroda da bismo imali za koga prezentovati kulturne sadržaje.
NN: Uskoro iz štampe izlazi prvi broj časopisa "Nova stvarnost", koji pokreće Udruženje književnika Republike Srpske. Šta čitaoci mogu da očekuju?
BJELOŠEVIĆ: "Nova stvarnost" je online časopis za književnost, umjetnost i kulturu, koji ćemo, ukoliko obezbijedimo sredstva, i štampati. Izlaziće svaka tri mjeseca i pratiće pored književne scene i novosti iz svijeta likovne, muzičke, pozorišne i drugih grana umjetnosti, ali i kulturne baštine, prevodilačkih radionica, lingvistike. Želja nam je da časopisom obogatimo izdavačku, književnu i kulturnu scenu RS, ali da se i svijetu predstavimo i nametnemo kao "nova umjetnička stvarnost", kao novi, svjež, predugo ignorisan, i spolja i iznutra, duhovni i kulturni prostor.
NN: Od kada ste na čelu Udruženja književnika Republike Srpske pokrenuli ste izdavačku djelatnost, tu su već pet godina Međunarodni književni susreti, a pokrenut je i sajt Udruženja i sada časopis. Koji su dalji planovi Udruženja?
BJELOŠEVIĆ: Sve te velike aktivnosti uistinu uspjeli smo da ostvarimo uz neznatna sredstva društvene zajednice, ali uz veliko angažovanje naših članova i pomoć donatora koji znaju šta za jedan narod znače kultura, jezik, književnost, izdavaštvo, na čemu smo svima više nego zahvalni. Sada bih skepticima koji godinama svojim izjavama čine štetu Udruženju, govoreći da u Republici Srpskoj nema pisaca, odgovorio: "Da li je našim piscima napisao neko drugi knjige koje su dobile najviše nagrade u Srbiji, koja je za nas i dalje pokazatelj vrijednosti, kao: Gračanička povelja (Ranko Risojević, 2017); Zmajeva nagrada (Zoran Kostić, 2018), Ćopićeva nagrada Akademije SANU (Slobodan Jović, 2019), Nagrada Centralne gradske javne biblioteke 'Majakovski' iz Sankt Peterburga za roman (Željko Pržulj, 2020), a evo 2020. godine Andrićevu nagradu Zadužbine 'Ivo Andrić' iz Beograda za najbolju knjigu pripovjedaka dobio je naš član, književnik Anđelko Anušić, za knjigu objavljenu u ediciji 'Savremena književnost' u izdanju izdavačke djelatnosti Udruženja književnika Republike Srpske, a koju tek tri godine s timom naših pisaca vodim. Zar to nisu istorijski uspjesi?!" Pomenuo sam samo nekolicinu nagrada i nagrađenih. Zar takvi uspjesi ne zaslužuju da se naše reprezentativno Udruženje književnika Republike Srpske proglasi i od strane Ministarstva lokalne uprave i samouprave RS udruženjem od javnog interesa za Republiku Srpsku, čime bismo napokon ostvarili kakav-takav budžet za dalji uspješan rad i prestali prosjačiti za pomoć? To je naš prioritet prioriteta.