Knjiga "Dva neba" pjesnikinje Stevke Kozić-Preradović objavljena je u izdanju izdavačke kuće "Besjeda" iz Banjaluke, a pod okriljem korica nove zbirke je pedesetak pjesama koje su podijeljene u osam ciklusa.
Iako se navršilo četrdeset godina od pojave njene prve knjige, Kozić-Preradovićeva može da se svrsta među savremene pjesnike naše književne scene.
Pjesme su nastajale u dugom vremenskom periodu, od 1988. do 2013. godine, i neke od njih su napisane sa posvetom: Dari Sekulić, Stevanu Tontiću, Novici Tadiću, Ružici Komar, Milošu Milojeviću, Rajku Kasagiću, Jordanki Simić, Luki Šekari i Bori Kapetanoviću.
Napisani kroz osam cjelina, poetski stihovi Kozić-Preradovićeve se drže kao jedna kompaktna cjelina, koju otvara "Simonida", posvećena istoimenoj freski. Pjesma koja je na neki način zaštitni znak ove zbirke.
Čitajući ove stihove ostaje utisak lakoće i jednostavnosti, no pjesnikinja na najbolji način privodi kraju ono što je davno započela, još u djetinjstvu, u čemu se zapravo i ogleda najveća vrijednost "Dva neba".
Dotičući se same tematike, vidljivo je da se Kozić-Preradovićeva bavila istorijskim temama, karakterističnim za naše krajeve. Rat, tuga za roditeljima, priroda… u stihovima ove pjesnikinje dobijaju jako i izražajno obličje, malo ko će da ih pročita, a da kroz njih ne proživi sve ono što je pjesnikinja doživljavala.
Njena pjesnička duša tuguje za ocem i majkom, ali i za preminulim prijateljima, kao i za nastradalima u Jasenovcu, Šušnjaru i na Kosovu.
Pjesnik Milan Nenadić možda je jednom rečenicom najbolje opisao njenu poeziju: "Ova poezija ne pripada ni tradicionalizmu, ni postmodernizmu, ona pripada samom autoru i pravom čitaocu koji još zna šta traži od poezije".