Radmila Marković, u izdanju "Dijaka" iz Priboja, skoro je objavila svoju drugu knjigu poezije pod nazivom "Uputstva za upotrebu". Prije toga, tačnije 2016. godine, Markovićeva je u književnost ušla pjesničkim prvencem "Ćutanja", a njenu novu knjigu uredio je, napisao recenziju i objavio pjesnik Slobodan Jović.
"Kompaktan rukopis prožet je umjetničkom sviješću o smislu sopstvenog pjevanja, što se očituje u nastojanjima autorke kako na nivou pojedinačnih tekstova i ciklusa, tako i na nivou knjige kao cjeline", zapisao je, između ostalog, Jović u recenziji.
Radmila Marković rođena je u Brčkom 1982. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u rodnom gradu, a studije istorije na Filozofskom fakultetu u Banjaluci.
Više o knjizi i književnosti uopšte ova autorka govorila je za "Nezavisne".
NN: Vašu knjigu poezije "Uputstva za upotrebu" otvara pjesma "Proba", u kojoj kažete da "ništa više nije ni za zrnce stiha, mrvu poezije". Ipak, "Proba" je i te kako uspjela slika svijeta i dokaz da je poezija glasna i kad više ništa za pjesmu nije. Kako gledate na ovu kontradiktornost i uopšte, u kojem raspoloženju je nastala pjesma "Proba"?
MARKOVIĆ: Posljednjih tridesetak godina živimo u vremenu kontradiktornosti na različitim nivoima. Rekla bih da je pjesma "Proba" nastala kao reakcija na tu činjenicu, a ne kao izraz trenutnog raspoloženja. Pjesnik ne bi trebalo da bude neko ko će ravnodušno posmatrati svijet i prihvatiti kao datost nametnute obrasce normalnosti. Moje promišljanje o poeziji i njenom smislu najčešće polazi od zapitanosti nad samim stvaranjem, krećući se do krajnje tačke, oličene u nemogućnosti saznanja, ostaje li u čitaocu barem nagovještaj te inicijalne zapitanosti, ovoga puta posmatrano iz njegove perspektive - o smislu stvorenog. Pisati se mora, a da li će "uspjela slika svijeta" u pjesmi spasiti svijet ili liječiti njenog tvorca pitanje je na koje ću nastaviti da odgovaram svojom poezijom.
NN: Slobodan Jović citira sintagmu Vase Pavkovića "lepa jednostavnost", koja se odnosi na Vašu poeziju. Nekada je Gogolj govorio da do jednostavnosti treba narasti. Kakva je danas u vremenu kada poezija većine sve više liči na rebus, situacija sa jednostavnošću u književnosti?
MARKOVIĆ: Gogolju bezuslovno vjerujem. Da li je Pavkovićeva ocjena moje poezije vjerodostojna pokazaće vrijeme, ali je na taj način izrečenu posmatram afirmativno. Čini mi se da sve nedoumice oko pitanja jednostavnosti u poeziji nastaju na nivou shvatanja odnosa pojmova jednostavnosti i razumljivosti. Kada jednostavno postane banalno, lako je uočljivo i odmah nam postaje jasno o kakvoj poeziji je riječ. Ova pojava, po mom mišljenju, ne nanosi preveliku štetu, naprotiv - ona nemalom broju čitalaca pruža određenu vrstu zadovoljenja zakržljalih estetskih kriterijuma i bezazlenija je od zloupotrebe erudicije. Pod tim podrazumijevam pjesnikovu težnju izbjegavanja jednostavnosti do krajnje nerazumljivosti. Tako u pjesmama nailazimo na nabrajanje svih filmova koje je pjesnik ikada pogledao, svega što je ikada pročitao, svih neobičnosti na koje je ikada slučajno nabasao (iako sam sve više sklona uvjerenju da pojedini pjesnici s izrazitom namjerom tragaju za njima). Istinsku poeziju valjalo bi tražiti negdje između ovih dvaju krajnosti.
NN: S obzirom na to da pišete u slobodnom i vezanom stihu, tu su rimovani katreni, distisi i tristisi. Recite nam na koji način prilikom pisanja određujete formu i šta za Vas znači forma?
MARKOVIĆ: Uvijek ono o čemu pišem uslovljava formu, nikada obrnuto. Pitanje forme za mene je u neposrednoj korelaciji sa zvučanjem, unutrašnjim ritmom pjesme, odnosom zvuka i smisla. Nekoliko pjesama u "Uputstvima" idejno nastoje da prikažu moj stav po pitanju značaja i uloge pjesničke forme. Ovom prilikom, pošto nam prostor ne dozvoljava da čitaoci pročitaju pjesme, svoje poimanje ovog pitanja sažela bih u sljedeću misao: poezija mora zvučati drugačije od pijačnog barometra.
NN: "Igra riječima" dominantna je stilska figura u nekoliko pjesama iz zbirke. S tim u vezi, da li su pjesnici i dalje "čuđenje u svijetu", jer se pored svih novotarija i dalje igraju riječima; jednostavnije - kakva je sudbina poezije u vremenu tehnologije i vještačke inteligencije?
MARKOVIĆ: I ovoga puta, način bi trebalo da bude u službi cilja. Igra riječi samo ponekad predstavlja najpogodnije sredstvo da pjesmu oblikujem na željeni način. Pjesničke igre riječima djeluju bezazleno, ali odviše zaigrani "Poeta ludens" mogao bi se naći u problemu kada čitalac, vođen iskustvom prethodnog čitanja poezije nastale zloupotrebom erudicije, ne bi bio u stanju da uoči razliku između pjesme koju je napisao čovjek i one koju je kreirala mašina. Pretpostavimo da se ne bi jedino zaigrani pjesnik našao u problemu, kojem je uveliko doprinio zanemarivanjem značaja svoje uloge.
NN: Šta je predmet kritike u Vašoj poeziji i kakvo je Vaše mišljenje o društvenom angažmanu u književnosti?
MARKOVIĆ: U dijelovima odgovora na Vaša prethodna pitanja već sam u određenoj mjeri odgovorila i na ovo. Uloga pjesnika može biti posmatračka jedino u dijelu u kojem doprinosi prikupljanju utisaka i informacija, koje će mu poslužiti kao "građa" za nastanak pjesme. Svaka druga vrsta posmatranja i nereagovanja nije svojstvena pjesničkom biću. Predmet kritike u mojoj poeziji najviše su neiskrenost i izvještačenost u raznovrsnim pojavnim oblicima: u ljubavi, odnosu prema drugačijem i slabijem, ali najvećim dijelom u "Uputstvima za upotrebu", oštrica kritike uperena je na samog pjesnika današnjice i njegov odnos prema daru koji mu je dat. Istinska poezija, u svim vremenima, već je samim svojim postojanjem društveno angažovana.
NN: Jednu od pjesama iz knjige posvećujete Branimiru Kršiću. Pored Kršića, ko su savremeni pjesnici čije djelo poštujete?
MARKOVIĆ: Lijepo nabrajanje započela bih četvoricom svojih prijatelja, s kojima često razgovaram o poeziji. To su Branimir Kršić, Nikola Paripović, Slobodan Jović i Dragan Marković. Rado čitam poeziju Borivoja Vezmara, Nikole Živanovića, Velimira Kneževića, Tanje Stupar Trifunović, Enesa Halilovića, Mirka Jovanovića, Dejana Aleksića, Saše Nišavića, Gordane Simeunović, Radeta Tanasijevića, Dragice Stojanović. Izuzetno poštujem djelo Milosava Tešića, Đorđa Nešića, Đorđe Sladoja i Nebojše Vasovića. Niste me pitali, ali voljela bih da ovim imenima dodam i ime uvijek savremenog nesavremenika - Miloša Crnjanskog.
NN: Iz Vaše biografije poznato je da ste 2016. godine objavili još zbirku poezije "Ćutanja", te da ste diplomirali na Odsjeku za istoriju na Filozofskom fakultetu u Banjaluci. Recite nam više o svojim počecima u poeziji, otkud Vaša ljubav prema stihu?
MARKOVIĆ: Istorija, poezija i odbojka tri su velike ljubavi, od kojih je svaka odredila i oblikovala moj život. Poezija je uvijek bila prisutna kao spona koja je obogaćivala i oplemenjivala sve što bih radila. U prvoj zbirci "Ćutanja" nalaze se pjesme nastale u relativno dugom periodu. Načinila sam izbor nevelikog broja pjesama, koje su, u tom periodu, zadovoljavale samouspostavljene kriterijume. Sa ove distance pomenuti kriterijumi i ne izgledaju tako strogi. Počela sam da pišem veoma rano. Ne sjećam se šta je u meni izazvalo potrebu da napišem prvu pjesmu, ali zasigurno znam da mi je, kao djetetu u ratnom i poratnom vremenu, poezija predstavljala oazu sigurnosti i ljepote u odnosu na turobnu stvarnost. Osim ovog terapeutskog svojstva poezije, vremenom sam izgrađivala stavove o njenom značaju i čvrsto uvjerenje da pisanje poezije nije pitanje izbora ili svjesne odluke. Do trenutka kada ovo pišem još niko me nije uspio uvjeriti kako se moguće probuditi jednoga dana i odlučiti da postaneš pjesnik. To mi izgleda jednako nemoguće kao i postojanje uputstava za upotrebu, pisanje poezije ili njeno tumačenje.