BANJALUKA - O herojima dosade i šampionima palanačkih trotoara, o ljubavi na otvorenoj pruzi i na tavanu u stričevoj kući; ženama dobrog srca, djevojkama skupog znoja i jeftinog parfema, o džezu rata, riži i barutu, pjesnik Boro Kapetanović govori cijeli svoj život, cijelo svoje pjesmovano doba, a sve to, s vremena na vrijeme, sažme u sat vremena, na književnoj večeri koja dugo ostaje u pamćenju prisutnih.
Njegove samostalne književne večeri rjeđe su od prestupnih godina.
To je samo razlog više da im mi, slučajni i namjerni svjedoci, u sopstvenoj memoriji prišijemo šablonsku čestitku, kakve je nekada generacija naših roditelja ispisivala na razglednicama i na poleđini fotografija iz Jugoslovenske narodne armije - za lijepu uspomenu i dugo sjećanje.
Jednu od takvih večeri održao je u četvrtak uveče, 27. novembra, u Kući Milanovića.
Boru je, umjesto Duška Pevulje, upravnika ove kuće, najavio pjesnik Zdravko Miovčić. Borin kolega je na početku večeri rekao tek nekoliko podataka o njemu, da živi u Mađiru, povučen na periferiji Banjaluke, gdje je "dosada njegov hobi, a tupljenje žileta njegovo zanimanje".
Miovčić je prisutnima otkrio i da je sedam dana ranije, umrla Borina majka Radojka, kazavši da će, s tim u vezi, ovo veče nositi dozu tuge i sjete.
Profesionalac, kakav jeste, a jedini je profesionalni pisac u zemlji koja pisanje ne priznaje za profesiju, Boro nije dozvolio da se to primijeti u njegovom nastupu. Tek u privatnom razgovoru otkrio je da mu je majka umrla u 94. godini, od starosti.
Nju je pomenuo i prije nešto više od godinu dana u intervjuu koji je dao za "Nezavisne", odgovarajući na pitanje zašto ga od pandemije nema u gradu.
"Pošto se ubrzano približavam dobu kad ću sve zaboraviti, a i mene kad će svi zaboraviti, a tu je i moja ostarela majka Radojka, Bogu hvala, koju svakodnevno opslužujem, e da mi što bezbolnije ode tamo gde ništa ne boli, a dodaj tome i moje lične terete, videćeš da mi je malo toga ostalo za grad u koji čovek treba da izlazi samo kad je dobro raspoložen. Treba momački ući među te opustele duše koje su svakodnevno u ljutoj potrazi za srećom. A da u grad izlazim turistički, moraš znati da su mi turisti i turizam retke stvari u životu koje baš prezirem", rekao je tada Boro Kapetanović.
Elem, kada je Boro u Kući Milanovića dobio riječ, uslijedio je polučasovni rafal stihova. Stihove je govorio naizust preskačući naslove pjesama i prekidajući aplauze između njih, tek u nekoliko navrata posegnuvši za čašom vode.
Sala Kuće Milanovića bila je krcata, bez obzira na to što su u isto vrijeme održavane dvije književne večeri u centru Banjaluke, jedna Miladina Berića u Vijećnici Banskog dvora, a druga "Banjalučki pjesmoboj" u Domu omladine, u organizaciji "Kult Arta" i uz žiri, koji su činili Ratomir Rale Damjanović, Tode Nikoletić i Branislav Zubović.
Poeziju Bore Kapetanovića publika jednostavno voli. On je u svojim stihovima uspio da ostane jednostavan, a da ne postane banalan. Recimo, nema ničeg zaumnog u njegovim sabranim kletvama pod nazivom "Muška ti deca na komšiju ličila", u ponekom paketu i lovi svakog prvog, jeftinom vinu i duvanu loše marke iz "Brucoške balade", u Teodorama za koje ne zna niko, Oljama koje je nagovarao da bježe iz zavičaja, Zorkama kojima nije znao kako da priđe. Nema ničega intelektualnog u govoru njegovog ženskog lirskog subjekta Rose, koja nije slušala svoju majku Kosu, pa se udala iz ljubavi, da bi na kraju dobila peglu u defektu, a slavina joj otišla, riknuo usisivač, rešo se sjebao, telefon prekida, račun za struju stigao.
Bori, dakle, vjerujemo čak i kada pjeva iz ženske perspektive.
Njegova poezija zaumno i intelektualno, prikazuje i prokazuje kao snobovsko, a priznaje samo autentično. Otud u jednoj njegovoj priči, koju je čitao ove večeri, Zorka koja radi kao čistačica u Osnovnoj školi "Jovan Jovanović Zmaj", uporno govori da radi u prosvjeti, pa je zovu Zorka Prosvjetarka.
Borine pjesme i lirske proze su ritam svakodnevice i fotografskom vještinom uhvaćni dijelovi mentaliteta. Ovaj pjesnik ljubi dokolicu i u svojoj dokolici smišlja bisere književnosti. Dodamo li tome njegov autentičan nastup, krilanje rukama i prodoran glas, jasno je zašto na njegovim nastupima ne ostaje prostora za nepovjerenje.
Dok ga slušaju, ljudi jasno prepoznaju proživljeno i nerijetko u svakodnevnom pronalaze uzvišeno. Sve to Kapetanović uspijeva u vremenu kada, prilikom javnih nastupa, većina pjesnika zamuckuje dok čita do te mjere da ne vjeruju ni sami sebi.
Uz čast izuzecima, današnji pjesnici su aktivni i ne priznaju dosadu, ali su im književne večeri dosadne. Kod Bore je obrnuto. Suprotno naslovu njegove pjesme "Sezonsko sniženje Bore K.", naš pjesnik još jednom je dokazao da se poezija plaća po najskupljoj cijeni, sopstvenim iskustvom i životom.
"O dašne vojničke princeze/ iz naših uspomena/ gospodo ne dozvoli/ da umru bez ordena", pjeva pomalo ironično, u pjesmi "Balada o vojničkim kurvama ili princeze rata" Boro Kapetanović, pjesnik koji živi, bolje reći, preživljava od mizernog boračkog dodatka. No, ovaj put nećemo o tome. Ove večeri Boro nije govorio ni pjesme o Jasenovcu, Šušnjaru, Sani River i drugima, zbog kojih bi ga drugi narodi, da je tako pjevao o njihovim stratištima, odavno zasuli lovorikama. Kod nas, a ostavljam mogućnost da griješim, koliko mi je poznato, prošle godine niko nije organizovao ni okrugli sto, da obilježi pedeset godina njegovog književnog rada.
Stoga se potez Kuće Milanovića da ugosti Boru Kapetanovića, pokazao kao pun pogodak. On je ovdje, uglavnom, govorio stihove iz knjige "Kidajmo odavde, amigo", koju je objavio "ASoglas" iz Zvornika ranije ove godine, uz podnaslov "najpopularnije pesme Bore Kapetanovića". Nakon pomenutog polučasovnog rafala stihovima, da oporavi izrešetanu publiku, Boro je pročitao dvije ili tri lirske priče iz knjige "Priče sa spore reke", a potom nastavio sa uobičajenom paljbom.
Pokojni Milovan Vitezović u pogovoru za Kapetanovićevu knjigu "Sumraci iznad snijega", zapisao je da ovaj pjesnik otjelotvorava stih Dušana Matića "Da život bude pesma samo". Ova rečenica još jednom potvrdila se tačnom.
U slučaju Bore Kapetanovića zaborav je tek institucionalna stvar, jer dok je život pjesma samo, ispostavilo se, ima ko da čuje ono što govori, a i da pročita ono što je zapisao.
