Ranko Pavlović sutra s početkom u 19 časova u Vijećnici Kulturnog centra Banski dvor održaće banjalučku promociju "Izabranih djela" u 14 knjiga (komplet djela za odrasle u osam tomova i komplet djela za djecu u šest tomova), objavljenih u izdanju banjalučke "Besjede" i novosadskog "Prometeja", čime će obilježiti šest decenija književnog rada.
Pored njega, na promociji će govoriti Sanja Macura, Ranko Risojević i Željka Avrić.
Pavlović je svestran književni stvaralac. Njegova poezija i proza višestruko su nagrađivane i prevođene, te zastupljene u čitankama, lektiri i antologijama.
Njegovi dramski tekstovi izvođeni su na scenama u Banjaluci, Prnjavoru i Beogradu, a pisac je i mnogih radio-drama izvođenih i slušanih širom bivše Jugoslavije. Bavi se esejistikom i književnom kritikom, a povodom šest decenija u književnosti, uoči proslave jubileja, govorio je za "Nezavisne".
NN: Ukratko, kakva su Vaša sjećanja na 1963. godinu kada je u Doboju objavljen Vaš pjesnički prvenac "Nemir sna" u biblioteci "Paralele"? Tada ste imali tek 20 godina.
PAVLOVIĆ: Prije nekoliko večeri imao sam u Doboju, u Narodnoj biblioteci, promociju "Izabranih djela", prvu u Republici Srpskoj. Ni sam ne znam kako i zašto, ali u gradu u kome sam objavio svoj prvenac i imao prvu promociju u životu stvorila se izuzetno povoljna atmosfera, puna neke pozitivne energije. Bilo je neuobičajeno mnogo posjetilaca koji su, i nakon što je voditeljica Ivana Bukejlović rekla da Jovanka Stojčinović Nikolić neće više govoriti o mom stvaralaštvu, a da ja neću čitati pjesme, nisu htjeli da se raziđu. Nisam ovo slučajno ispričao jer - tada sam se u Doboju osjećao isto onako kao prije šest decenija - poletno, uvjeren da moram nastaviti svoje književno poslanje.
NN: Koliko ste zadovoljni "Izabranim djelima" i kolika je čast i privilegija za života objaviti tako nešto?
PAVLOVIĆ: Vrlo sam zadovoljan. Urednici Zoran Kolundžija i Nenad Novaković potrudili su se da načine što bolje izbore, izdavači "Prometej" Novi Sad i "Besjeda" Banjaluka da grafički i likovno dobro opreme knjige, štampari "Prometej" i "Grafid" da ih valjano odštampaju. Još kad bi, po istom obrascu, biblioteke otkupile od izdavača komplete i njima popunile svoje police, zadovoljstvo bi bilo potpuno, ne samo moje, nego vjerovatno i čitalaca.
NN: U ovih šest decenija, u kojem periodu je pisana riječ najviše cijenjena u našem društvu?
PAVLOVIĆ: Vjerovatno u one prve tri decenije. Popularizaciji knjige mediji su ustupali više prostora u novinama i vremena u radijskim i televizijskim emisijama, za izdavaštvo je izdvajano procentualno više budžetskih sredstava, autori su dobijali solidne honorare, književne večeri bile su posjećenije, književni susreti i slične manifestacije na višem umjetničkom nivou. Više puta sam o tome govorio, a ovdje ću navesti samo jedan primjer. U vrijeme samoupravnih interesnih zajednica pisac koji napiše roman od 10 autorskih tabaka (nešto više od 150 stranica) morao je dobiti najmanje 10 prošlogodišnjih prosječnih plata u BiH, a sada se u sufinansiranju izdavačke djelatnosti izdavaču obično daje toliko novca da se može organizovati jedna promocija, a za troškove štampanja, recenziju, lektorisanje i druge zavisne troškove nijedna marka. Autorske honorare piscu, recenzentima, ilustratorima i ostalima niko ni ne spominje.
NN: Šta smatrate svojim najvažnijim književnim uspjehom?
PAVLOVIĆ: Trajanje. Bez dvoumljenja. Više od šest decenija svakodnevno ("Ni dana bez retka", kako glasi naslov popularne knjige Jurija Oleše) uz čitanje klasike i savremene književnosti uporedo ispisujem stihove i prozne rečenice za odrasle i za djecu, usput i kritičke osvrte na pročitano. I nikad se nisam umorio, nikad ni na trenutak nije presušilo vrelo nadahnuća. Evo, i sada imam toliko zamisli i ideja da bi mi bio potreban još jedan radni (stvaralački) vijek da sve to završim.
NN: Za ovih 60 godina kroz književni život prošlo je zaista mnogo imena, neki su zablistali samo na tren i nestali, a neki su tu sve vrijeme. Koje kolege su Vam bile i ostale posebno drage, a da ste na neki način s njima dijelili književnu sudbinu?
PAVLOVIĆ: Nekada smo se više družili, do kasno u noć ostajali u kafanskom razgovoru, putovali. Danas se više druže naša djela, hoću reći - više čitamo jedni druge, nego što se sastajemo i razgovaramo. Ne može se to pravdati samo godinama, nego više time što nemamo gdje sjesti. Nema kafana, a u kafićima "ubi" muzika, ne može se ni riječ razmijeniti… Ranko Preradović i ja počinjali smo zajedno, bili u istim klubovima mladih pisaca, sarađivali u istim časopisima i iste godine, kod istog izdavača, objavili svoje prve knjige. To druženje i prijateljevanje traje do današnjih dana, s tim da se vrlo rano pridružila i Stevka. Onda, kada je sa studija došao iz Sarajeva u Banjaluku Risojević, postali smo - tri banjalučka Ranka. Gotovo da nema dana da ne razmijenimo poruku, porazgovaramo telefonski, gotovo uvijek o književnosti. Tu se uklopio i Predrag Bjelošević. Kasnije sam osjetio razloge za bliskost sa Stevanom Tontićem, Jovankom Stojčinović Nikolić, Jovicom Đurđićem, Željkom Avrić… U mladosti bilo je mnogo književnih prijatelja u Banjaluci, Doboju, Mostaru, Tuzli, Sarajevu, a onda zbog promijenjenih društvenih prilika učvršćivana su prijateljstva sa piscima iz Srbije. Koga god spomenuo mnogo više bih ih izostavio, pa se ovdje zaustavljam.
NN: Kakvo je stanje sa književnom kritikom i polemikom? Koliko su tekstovi ove vrste danas česti u odnosu na neki prošli period?
PAVLOVIĆ: Mislim da je prošlo vrijeme istinske kritike, kao i vrijeme bitnih književnih časopisa. Ni za koga ne bih mogao reći da je današnji Skerlić, na primjer. Akademska kritika okrenuta je nekolicini pojedinaca, a po časopisima (koji ne samo da ne plaćaju honorare, nego nemaju ni novca za poštarinu da pošalju autorske primjerke) pišu prijatelji o prijateljima. A polemike što se tiče, za razliku od one negdašnje koja je drmala sve društvene sfere, ne samo književne, danas po društvenim mrežama srećemo - da čitalac oprosti - nemušto pljuvanje jednih po drugima, ako pokatkad i toga ima.
NN: "Smederevska pjesnička jesen" nedavno Vas je nagradila "Zlatnim ključićem Smedereva". Koliko Vam znači ova nagrada, tim prije jer ste prvi dobitnik iz Republike Srpske?
PAVLOVIĆ: Iskreno sam obradovan. Jer, poslije Dragana Lukića, Ljubivoja Ršumovića, Mire Alečković, Dobrice Erića, Pere Zupca, Duška Trifunovića, Moše Odalovića, Stevana Raičkovića, Milovana Danojlića, Raše Popova, Milovana Vitezovića i drugih značajnih stvaralaca u književnosti za djecu, to je zaista veliko priznanje. I ne samo da sam prvi dobitnik iz Republike Srpske nego i, uz Đorđa Radišića koji je živio u Vukovaru, jedini od 27 dobitnika koji ne živi u Srbiji.
NN: Aktuelni ste dobitnik i Godišnje nagrade UK RS za knjigu priča "Strašni sud". Iako ste se dokazali u gotovo svim književnim žanrovima, dio književne kritike smatra da ste najuspješniji kao pripovjedač. S druge strane, Vi svoje stvaralaštvo ne dijelite na žanrove?
PAVLOVIĆ: Mene uhvati motiv, tema, ono "nešto" što hoće da bude iskazano i samo određuje u kojem će se žanru, formi, poetici ostvariti. Slažem se s onim kritičarima koji kažu da sam najuspješniji u, rekao bih, prozi - pripovijeci, kratkoj priči, romanu, ali bih tome dodao da u mojoj prozi ima dosta poezije i da je svaka pjesma protkana krhkom narativnom niti, pokatkad jedva uočljivom. U pravu ste, ne dijelim svoje stvaralaštvo na žanrove; dok pišem, zaokupljen sam mišlju i težnjom da na najbolji mogući način bude iskazano to što želim da podijelim sa čitaocem.
NN: Koji su Vaši planovi za narednih šest decenija?
PAVLOVIĆ: Prvo, moram naučiti da se odmaram. Recimo, da pun sat ležim u hladovini usamljenog brijesta i gledam nebo, pitajući se ili naslućujući kakve tajne u svojoj ljepoti i nedostižnosti krije, a zatim da se pridignem, sjednem i takođe pun sat pogledom razgrćem busenove rascvjetale livade. Nigdje u blizini, čak ni u mislima, ni knjige, ni olovke, ni hartije, ni laptopa, ni telefona; samo tišina protkana cvrkutom ptica i šumom lišća u krošnji iznad mene. Ako u ta dva sata ne prođe tih šest decenija, tada bih s nekim blokčetom u džepu, da ipak mogu zapisati nenadano iskrslu misao i damar koji me protrese, i s knjigom koju sam zavolio u djetinjstvu ili ranoj mladosti, krstario Donom, što mi je ostala neostvarena želja, još iz onog perioda kada smo mislili da rata nikad više neće biti.