BANJALUKA - Čovek se posle ispovesti ne oseća ništa čistiji nego što je bio pre nje. Naprotiv. Oseća se kao kanta za đubre. Pošto je izbacio iz sebe sve svoje bolje verzije, ostao je s najgorom, onom koja se nikad nikom ne ispoveda, rečenica je iz knjige "Zlatno runo" Borislava Pekića, koja je bila početni takt romana "Islednik" Dragana Velikića.
Ova NIN-ovom nagradom ovjenčana knjiga konačno je u petak predstavljena i u Banjaluci, a tom prilikom Velikić je govorio i o malo poznatim detaljima vezanim za ovo djelo.
"Na neki način ta rečenica je moto ovog romana. Jer onog momenta kada mi na neki način nije išlo pisanje 'Islednika', naišao sam na tu Pekićevu rečenicu koja je tako duboko ostala u meni i rekao sam da to treba da bude početni takt mog romana", otkrio je Velikić.
"Islednik", do sada već dobro poznat čitalačkoj publici, roman je koji tretira krupna, ozbiljna pitanja. Govori o životu, navikama, svakodnevici.
Velikić u "Isledniku" piše i o nezdravim opsesijama stanovanjem, okućivanjem, o neprelaznim carstvima kućnih pragova. Glavnom junaku dao je vlastito ime, a ovaj pisac to objašnjava ovako.
"'Islednik' se i razlikuje od svih prethodnih romana po tome što tu nema nijedan izmišljen lik. Stvarnom junaku dao sam vlastito ime, a svaki pisac piše iz svog trezora. Dakle, uvek pišemo iz tog rezervoara vlastitog iskustva", pojasnio je on.
Napomenuo je da se knjiga piše baš kao i život što se piše, kada skrenete u neku ulicu i sretnete nekoga, moguće je da promijenite sve vaše planove, tako da se i dosta toga mijenja tokom samog stvaranja u odnosu na početnu temu.
"Nakon promocije mog romana 'Bonavia' u Hrvatskoj prilazi mi čovek mojih godina i kako progovara, po tom dubokom, zvonkom glasu ja se automatski sećam da je to moj drugar iz srednje škole Goran Ban. A, on tu noć dolazi da bi mi vratio logaritamske tablice koje je od mene posudio pre 40 godina", priča Velikić pomalo neobično iskustvo koje će mu kasnije poslužiti kao jedan od likova u "Isledniku".
Tokom razgovora kasnije, priča Velikić, Ban mu otkriva čime se bavi sada, kako je živio kroz te gotovo četiri decenije, a pred Velikićem izranja čitav svijet slika opisan kasnije u "Isledniku".
U šaljivom maniru Velikić je otkrio da mu je reklamu za knjigu napravio i Miroslav Ilić kada je Harisu Džinoviću, sa kojim je u žiriju jednog muzičkog takmičenja, rekao da pročita "Islednika", makar stranu 94.