Redakcija "Nezavisnih novina" na stranicama kulture i na portalu objavljuje pisma Petru Kočiću savremenih autora iz Republike Srpske.
Ujedno, ova pisma u izdanju "Službenog glasnika Republike Srpske" nedavno su objavljena u knjizi "Dragi Petre…" i predstavljena publici u Kulturnom centru Banski dvor. Kako je rečeno na promociji, knjiga će biti distribuisana svim maturantima srednjih škola u Republici Srpskoj. Po riječima urednice knjige Sanele Babić, radi se o zborniku koji je nastao u okviru posebnog programskog sadržaja nedavno završenog 60. "Kočićevog zbora" - "Pisci pišu Kočiću".
"Zbornik obuhvata radove domaćih autora koji kroz različite književne forme otvaraju zamišljeni dijalog sa našim velikim piscem. Ovaj zbornik nije samo omaž Kočiću, već i svjedočanstvo o tome kako njegovo djelo i dalje nadahnjuje, provocira i gradi most između prošlosti i sadašnjosti", zapisala je Sanela Babić.
Do sada u "Nezavisnim novinama" objavljena su pisma Berislava Blagojevića, Milanke Blagojević, Mihale Šumić i Milana Rakulja. U naredim subotama objavićemo i pisma: Steve Grabovca, Slobodana Jovića, Jelene Kalajdžije, Fedora Marjanovića i Tanje Stupar Trifunović, a u nastavku čitajte pismo Sanje Savić Milosavljević.
Pismo Petru Kočiću (scenarista dočekao da se svome piscu izjada)
Dragi Petre, praštaj što ti ne Vičem, koga jednom u dušu pustiš, teško ćeš kasnije na nišanu persiranja moći da ga zadržiš. Povod za ovo pismo je poziv Sanele iz "Imperativa", ali takva se pisma ne daju napisati po imperativu, nego obično budu drage volje ili nikako.
Otkud ovakav čudan naslov, upitaćeš se možda i - Ko su sad pa ti scenaristi? Mi smo ti oni pregalnici što tuđe priče u pokretne slike prevode. Kretale su se slike i za tvog vakta, znam, ali vjeruj, sada je uzelo maha. Scenarista - pisac bez lica, onaj što u okovima pjeva o slobodi. Za to mi možeš vjerovati na riječ. Zamisli, na šta li je ovaj svijet počeo da liči kad od prvog reda pisma objašnjavam osnovne pojmove? Pomislićeš, drugi je vakat došao u novom vijeku, ali i mi, koji smo po prvi put u tvome zaplakali, skoro da sebe više ne prepoznajemo. Bilo kako bilo, prilika da se scenarista obrati svome piscu ne ukazuje se često. Prilika da budeš scenarista po tvome djelu ukaže se još rjeđe. Otkud takva zgoda? Na našoj je zemlji proklijalo opako sjeme. Stripadžije rade, Boga se ne boje, pa i Njemu milo. Na poziv Peđe Ikonića (još ga zovu Peđa Slavni), dobih u zadatak da razradim scenario za njegov strip po tvojoj pripovijeci "Rakijo, majko". Kud rakija, kud Kočić, mislim se ja naivno, biće to prava scenaristička poslastica. Još mi Peđa dao slobodu da malo raskadriram, tuđe vazda bilo slađe, malo ću i crtkati stori bord (ko sve biva na slici i na kom mjestu), poslić za desetku. Ali ne lezi vraže, moj Petre. Nižu se kadrovi (kvadratići), pišem Peđi: Je li mnogo deset, je li mnogo dvadeset tabli? Peđa kaže: Radi kako misliš da treba… Otegla Milosavljevićka, ti najbolje znaš kako sloboda slatka biva kad ti je neko podari. Ništa mi teško nije, rasklapam slike, mašta Simeun i naliva se rakijom. Padaju kadrovi ko kiša. Mislim se, zar je trebalo vijek da prođe da se neko dosjeti da ovu priču u sedmu umjetnost metne? Ali kako priča odmiče, sve više zabušavam. Te me svrbe prsti, te me bole leđa. A nije ni do kože, ni do kičme, nego kružim kao kiša oko Kragujevca, plašim se tvoje priče, kako joj ulazim u srce, sve me više steže.
A što bi mene sada sekiralo kako tvoj nahod ide od kapetana da traži knjigu slobodno po carevini hoda? Plače Simeun svome igumanu, dovija se pred kapetanom da dušu i manastir sačuva i kako njemu biva teže što je sjahao Kurta i uzjahao Murta, meni sve tješnje u grudima, mislim se, blago tebi, moj Kočiću, ako već s neba moraš gledati ovaj naš vječiti derbi sa sudbinom, a onda bar ne moraš dušu ostavljati na terenu.
Odoh ja od stripa, ali dok se ne ode, ne može se ni završiti. Znam ja šta tebe najviše zanima, znam i da to nije neka umjetnost puna stranjskih riječi. Čitaš ove škrabotine, a samo bi za slobodu da pitaš. A ja - ne znam šta bih ti rekla. Ako je Balkanom prolazila neka vila, začarala nas je da sve napola dišemo, nikako punim plućima. Ali, ne biva ni sve tako crno. Pišemo. Sjećamo se. To nam niko ne brani. Jazavac se još na scenama izvodi, malo mu je to, pa se i jedna scena po njemu zove. Bogme, i po tebi. I ne samo to! Smiješiš nam se sa plakata "Kočić festa", poluprofilna slika, Milki bi srce kao Manjača naraslo. Profesorice Branka Brčkalo i Sanja Macura uče studente kako se drži čas i kako se razumije priča - sve hodeći po tvojim pripovijetkama. Vule Žurić o tebi piše, srca bi nam popucala da ih nismo već razlomili i polomili. Ide Jabo za tobom, čak i ako posrće.
Kod nas je vazda raskorak. Mislim, da li da te ostavim u neznanju, a onda opet, ko i ne bi zakukao u nebo kad se već otvorilo. Pametniji postali nismo za ovih sto godina otkako si otišao. Nekad se pravimo da jesmo, pogotovo kad uključimo svoje cigle sokoćala (to su ti kao neki prozori na koje svako okači svoju najbolju sliku, a drugi u bilo kom času može samo taj prizor da pregleda). Zbog toga se valjda zarakijamo sve rjeđe, a moreš misliti kakvi su ti susreti u kojima se sa čovjekom u oči ne pogledaš i čašicom ne kucneš.
Znam, zanima te, i šta sa pravdom biva. Ali i na tu temu mi se pero tresucka. Vazda je bila nedostižna cura, a sad je postala, što bi se reklo, luksuzna roba. Slagala bih te kad ne bih rekla da i dalje čeznemo za njom, kao za neprežaljenom dječjom ljubavi. Neka nova lica se rađaju, istina, u njima je sjeme za spas. Zebnja me hvata dok traže od mene da se opredijelim za stranu - trebaće im još mnogo vremena dok razumiju dubinu tvojih riječi. Žao mi je što te ne ostavljam u blaženom neznanju, ali crna rijeka još uvijek našim dolinama protiče i magluština se gusta skuplja, čekaju da posustanemo pa da povjerujemo da izlaza i nema. Zaludan mi je posao da prislanjam tvoje uz ovo sadašnje vrijeme, ali ne mogu da ne primijetim kako i dalje još samo u priči možemo slobodno poljem da zajašemo, kako se tek pored nekog zamišljenog rakijskog kazana, u dobrom društvu, raskloni špalir i vojske puste Simeuna da prođe, uplašene oreolom oko njegove glave. Stiskamo snove o slobodi, i možemo da ti pozavidimo na tome što si znao ko je neprijatelj, što si svome kapetanu mogao otići, pojavivši se u protivničkom taboru. Ova naša carstva što nas razapinju na jednu pa na drugu stranu, puštaju pipke iz mraka, možda baš kroz ona sokoćala po kojima slike kao na štrik prostiremo.
Oplakah ti ja za Simeunom i mukom njegovom, za lažnim licem koje kao masku na svoje meće ne bi li goli život sačuvao. I tako nekako završim scenario. Nemoj da misliš da je to sve. Peđa je tek uzeo da crta. I njega spopadaju drugi poslovi, od umjetnosti kruva nema, ni to se, još od onomad, promijenilo nije. Ali ne odustajemo. Baš zbog toga, i ako ti se rači, a ti nas s one strane obodri. Priupitaj Bogu ima li nam spasa pa ako pozitivno odgovori, dadni nam da se, barem u skoku s jedne na drugu muku, od sveg srca grohotom nasmijemo.