Pjesnikinja Sava Guslov Marčeta napisala je pjesmu u slavu Petra Kočića, te istu ustupila portalu "Nezavisnih" na objavu.
Poema Guslov Marčete još jedan je dar u slavu velikog pisca sa Zmijanja čije ime se ovih dana često spominje i zbog "Kočićevog zbora" koji je u toku.
Sava Guslov Marčeta: Kočiću Petru na Svetu Petku Trnovu
Moja Banjaluka poslije oluje
Ćuti
Noć je...
Trotoar bljeska
Ispod svjetiljke lokve šire
Svoj svijet
Jedina sijalica
Iz moga srca
Pregorjela je
Posljednje kapi s
Petrovog kaputa
Slijevajući se niz slova
Tiktaraju podnožjem
Zebnja me steže do srži,
A Petar,
Naš Petar,
Kao da govor drži
Iz parka grmlje zašumori
Čitaj,
Čitaj i zbori
"Ko iskreno i strasno
Ljubi...''
Zastadoh
Govorim, ali glas se spleo
U šumor vjetra pobjegao
Govori jače!
Petar će
Govori glasno ženo s Manjače!
Ti ne znaš rođeni,
Kako ćutanje peče
Evo ti dođoh
Veliki Petre Kočiću
Otpočeh
Tačno na Cvetu Petku Trnovu
Uz molitvu Svevišnjem
Ocu i Sinu,
Pa da mi kažeš naš rođeni
Kako ti je bilo u Apsani
Da li su dani ko
"pasiji dani''
Da li nam ponovo košulje kroje
Smijem li reći da su zaklani
Ujaci moji, ujne moje...
Da li bi ćutanje oprostila
Prababa mi Joka ,
Znali ste se,
To je ona što je jahala brže od vjetrova
Do Gnjatovića
Ona udovica iz Kragijevce
Iz roda Arambašića
Bi li oprostila ako odćutim
Za njenog Damjana
Osamdesetdevetljetnog
Za snaju Spasu
Čijim su odsječenim glavama
Neljudi igrali fudbal
Baš po onoj ljepotici Prišaki
Kojom se Zmijanje ponosi.
Ćutala bih ja,
A l' šta bi mi rekli
Naši rođeni pod zemljom što sniju,
Noću mi dolaze, opominju,
Kažu da sve znaju
Da ljudi hodaju nijemi,
Ućutkani gdje nikada nisu
po nekada zemlji
Zmijanjskoj
"ni carskoj ni spahijskoj''
Ćutala bih ja
Veliki Kočiću Petre
Za smrt i rane moje braće,
Za majčin lelek i busanje u grudi
Jer ne smijem reći
Da sam ih imala,
A znaju ljudi
Rane im vidala, ne oženila
Ako budem ćutala
Po drugi put ja bi ih ubila,
Ali se zmijanjska krv probudila
I sa prkosnih usana i pera
Sestrina ljubav ih oživjela
I u svijet poslala
Kako mome Predragu reći
Da sam odćutala njegovu dobrotu
Kako mu reći da Nanu s planine
Kojoj je drva cijepao i snijeg čistio
Spomenula nisam
Ćutala bih ja i dalje
Ali kako bi njena djeca iz Cazina
Znala da im majka
Baku Ikoniju mijenja
Jer sve su bake iste, bespomoćne
Da joj unuk, koji to nije
Vatru loži, da se ugrije
Ćutala bih ja,
Ali ne ćuti onih
Hiljadu šesto pedeset dana
Traganja
Šta bi veliki Petre
Na moje ćutanje
U jutanoj vreći kosti rekle
Do sada sam ćutala,
Ali neka mi moj Predrag oprosti
Znam da bi i on tako
Jer sinove imam,
Ne htjedoh da ih mržnjom zadajam
Sa hordom jada su se sreli,
Sreli i preživjeli
Znam da mi nebi odobrio ćutanje
Za dugu kolonu s kraja na kraj
Preko naše junačke Manjače
Sve od Hrvatske, pa do Srbije
I ono dijete u kolijevci što plače
Na svako brujanje aviona
Na baku koja ponijela nije
Tamjan iz džepa nove pregače
Koju je samo u hram oblačila
Na suze starine, prve u životu
Na pregršt šljiva, čaše vode
"Ideš li rode?
Idem idem!''
Zauvijek iz svog doma idem.
Ćutala bih ja, kad slatkiš
Pružim djeci
A ruke se tresu,
Sva na svijetu djeca su ista ali
Srce mi se rascvjeta
Kao led kad pod kamenom puca
Kad mi pred očima sine
Kama one ružne žene
Što dječaka kao kokoš kolje,
A kriv je što volio je psa
Ćutala bih ja...
Ćutala bih ja, kao što ćute
I baš niko, niko ne spominje
One varove na limenim sanducima
Posljednjim kućama
Pet mučenika
Moj otac je vario, da majka ne vidi
Kako se pečeno od kosti odvaja
Ćutala bih ja a l' me vrisak budi
Kao da ih i sad na ražanj nabija
I krike pušta zlo iznad svih zala
Na razglas dok im duša ne utihne
Ćutala bih Petre, a l' kad palim svijeće
Najrađe bih sama do Boga vrištala
Ćutala bih ja
O mračnim umovima,
Crnim pticama,
O Milicama i nošama,
A l' šta će mi reći
Oni umirući
Što živo im tkivo
Razaraju
Atomi osiromašenog
Uranijuma
Blago tebi Kočiću Petre
Ćutiš i slušaš
Svoje si davno rekao
I ćutiš
I ja bih ćutala
Bi
Da nisam na Zmijanju rođena
Jer žena sa Zmijanja
Ne ćuti,
Neće
Za svoju krv i glavu meće
Zajedno sa istinom zlu
Na panj
I da te nešto priupitam
Zbog tog sam večeras
S tobom u parku
Kako je tamo
S one strane brave,
Mogu li u one ćelije male
Ako ih ponesem
Stati sve moje otvorene rane
Pa da ih na go beton poredam
Da ih podijelim svakom svačije
Ovo su njine, ovo su tvoje,
Tu su i moje
Zbog njih Zmijanjke i postoje
Pet godina su sestre i majke plakale,
A l' njihove to mogu da kažu
Dok nama hijene svaku riječ važu
I spremaju nas za Crne kuće
Ako ne ćutimo, o jamama,
O kamama,
O odsječenim glavama,
Ćelija nas čeka
I zbog ovih slova
Tako nam prijete, veliki Petre
Ćelija meni
K'o i onoj ženi
Koja dijete zakla
Dok ja stih napišem
Između juče i sutra rode
Tvoje su riječi govorne slobode;
"Slobodan je i neustrašiv kao bog,
A prezren i gladan kao pas''
Sve što nas više taru
Više će biti nas!