BEOGRAD - Stanislav Vinaver, srpski pisac, prevodilac, književni kritičar, novinar, pomalo i diplomata, preminuo je 1. avgusta 1955. godine, prije sedam decenija.
Vinaver je bio jedna od najsamosvojnijih intelektualnih pojava među Srbima prve polovine 20. vijeka, o čemu postoji gotovo opšta saglasnost, bio je rijedak erudita, znalac jezika, neobične raskošne duhovitosti, intelektualno hrabar kao malo ko, piše Tanjug.
Javnost ga je, vjerovatno nepravedno, navodi se dalje, doživljavala kao epikurejca, razbarušenog i pomalo neobuzdanog hedonistu.
"I zaista, njegov, primera radi, prevod 'Gargantue i Pantagruela' Fransoa Rablea, nemoguće je prevazići. Lakrdijaški pristup samog Rablea u srpskom prevodu Vinavera dobio je dodatnu dimenziju. Isto važi i za jedinstven Vinaverov prevod Hašekovog 'Dobrog vojnika Švejka', ili njegovu 'Pantologiju novije srpske pelengirike' iz 1920. godine, svojevrsnu reviju duhovitosti i vedrine, koja mu je na žalost donela i brojne neprijatelje", piše dalje.
Ovo ga nije omelo da je potom dopunjava i nanovo objavljuje, u dva navrata, posljednji put 1938. pod naslovom "Najnovija pantologija srpske i jugoslovenske pelengirike".
Izuzetni su i Vinaverovi prevodi "Doživljaja Toma Sojera" Marka Tvena ili "Alise u zemlji čuda" Luisa Kerola.
U stvarnosti, njegova razbarušenost bila je isključivo intelektualne prirode, čovjek rijetko raskošnog duha živio je od pisanja i prevođenja, što podrazumijeva skromnu svakodnevicu.
Rođen je marta 1891. godine u Šapcu, tada jednoj od prvih varoši Kraljevine Srbije, što je uostalom odredila i geografija.
Bila je to jevrejska kuća, otac Avram bio je ljekar, porijeklom iz Poljske. Osnovno i gimnazijsko obrazovanje stiče u rodnom Šapcu, mada ne u potupnosti. Gimnaziju je ipak okončao u Beogradu, pošto je iz šabačke izbačen.
U Parizu je, na ondašnjoj Sorboni, započeo studije matematike i fizike, u čemu će ga omesti učešće u ratovima koje je Srbija vodila od 1912/1918. balkanskim i Prvom svetskom.
Bio je poručnik u Đačkom bataljonu, jedan od 1.300 kaplara.
Sa srpskom vojskom prošao je cjelokupan golgotski put od Kosova preko planinskih vrleti do Jadrana i Krfa.
Taj period odrediće njegov potonji put. Već na Krfu latio se pera kao novinar, postaje saradnik "Presbiroa", preteče novinske agencije Srbije, što će ostati, pored povremenih mena, njegova konstanta.
Uređivao je takođe službene Srpske novine na Krfu.
Prvu knjigu, zbirku poezije "Mjeća" objavio je već prethodno, 1911. u Beogradu.
Pošto je vladao jezicima, izvesno francuskim, nemačkim i italijanskim, a posedovao je iskustvo agencijskog žurnalizma, srpska Vlada ge šalje tokom rata u posebne misije, ne samo u Francusku nego i u Britaniju, pa čak i u Rusiju.
Prvih godina Kraljevine SHS, osim literarnog rada najviše se bavio žurnalistikom. Bio je stalni saradnik dnevnog lista "Vreme", koji ga je slao kao dopisnika širom Evrope. Javljao se iz Austrije, Njemačke, Švajcarske, Bugarske, pa i Sovjetskog Saveza.
Imao je istaknutu ulogu i u onovremenom esnafskom Jugoslavenskom novinarskom udruženju.
Primljen je u Ministarstvo spoljnih poslova, Odeljenje za štampu, sredinom dvadesetih. Bio je potom dopisnik ili ataše za štampu u Bernu, potom u Ženevi, u našoj misiji kod ondašnjeg Društva naroda, preteče OUN, a docnije u Berlinu.
Bio je to rad kako za njegovo Ministarstvo spoljnih poslova tako i za Centralni pres biro Saveta ministara Kraljevine SHS/Jugoslavije, usmjeren najviše na odgovarajuće reagovanje u interesu zemlje u stranim medijima ili pobijanje nedobronamjerne propagande.
Po povratku u Beograd rukovodio je Publicističkim odsekom Centralnog presbiroa.
Kulminacija njegove međuratne karijere u državnoj službi bilo je izvesno vrijeme Milana Stojadinovića, upravo poput Miloša Crnjanskog.
Za taj period vezana je i njegova uloga, po kojoj je upamćen, tokom boravka, proputovanja, Rebeke Vest po Jugoslaviji, što je krunisano njenom voluminoznom knjigom "Crno jagnje i sivi soko".
Nesumnjivo, Vinaverov patriotizam u izvesnom smislu uticao je na englesku književnicu i njeno dobronamjerno pisanje o Kraljevini Jugoslaviji, ne samo tada nego i u potonjem periodu.
Kao literata, avangardni Vinaver sebe je odredio kao ekspresionistu, autor je čak i jednog manifesta u tom smislu.
Nije krio, što je takođe bila svojevrsna hrabrost, odbojnost prema epskom nasljeđu kao navodno uzvišenom literarnom uzoru.
Peckavo, s mnogo duha i još više hrabrosti odvažio se da dovede u pitanje stavove neprikosnovenih autoriteta književne kritike u Srba, od odavno počivšeg, ali kanonizovanog Skerlića do Bogdana Popovića, čija je "Antologija novije srpske lirike" Vinaveru bila predložak za lakrdijašku "Pantologiju novije srpske pelengirike".
Period Drugog svjetskog rata proveo je kao ratni zarobljenik, rezervni oficir u logoru Osnabriku. Imao je čin kapetana prve klase.
Ostavio je zanimljiva sjećanja na taj period "Godine poniženja i borbe, život u nemačkim oflazima" objavljena u Beogradu 1945.
Istina vidna je, u njima, drugačija vrednosna orjentacija od one koja ga je krasila u međuratnom periodu kada je primera radi bio poštovalac pa i blizak prijatelj vladike Nikolaja Velimirovića, danas kanonizovanog, ili visoki činovnik Milana Stojadinovića.
U poratnom periodu predano je radio, kako na literaranim poljima, tako i kao novinar.
Pored drugog i za Tanjug, sa uostalom višedecenijskim iskustvom agencijskog žurnalizma, istina, najviše kao prevodilac, što mu nije smetalo da paralelno sarađuje i sa umjereno opozicionom Republikom.
Neprevaziđeni kozer srpske literature, preminuo je, prerano, prvog dana avgusta 1955. u Niškoj banji.