Slobodan Jović, pjesnik iz Lopara, nedavno je proglašen dobitnikom nagrade "Meša Selimović", koju su beogradske "Večernje novosti" ove godine dodijelile 37. put, a nagrađen je za knjigu poezije "Brza pošta".
Knjiga je objavljena prošle godine u izdanju Srpske književne zadruge iz Beograda i Narodne biblioteke "Stevan Raičković" iz Kučeva i osvojila je čak 23 glasa 45 članova velikog žirija književnih kritičara. Tim povodom više o nagradi, svom književnom radu i književnim prilikama kod nas Jović je govorio za "Nezavisne".
NN: Koliko Vam znači nagrada sa imenom Meše Selimovića, pogotovo zbog zemljačke povezanosti sa ovim piscem?
JOVIĆ: Iskreno me obradovala vijest o nagradi "Meša Selimović". Mnogi značajni i meni dragi autori nagrađeni su za svoja djela ovom nagradom. Selimović je najznačajniji pisac sjeveroistočne Bosne, ali i jedna od najizrazitijih stvaralačkih figura u srpskoj književnosti druge polovine XX vijeka. Nagrada mi veoma znači, raduje me ako sam napisao dragocjenu knjigu i poneki vrijedan stih u njoj.
NN: Kako komentarišete to što ova nagrada do sada nije "prešla Drinu", ako izuzmemo pisce Radoslava Bratića, Rajka Petrova Noga i Vesnu Kapor, i još neke koji su rođeni van Srbije, a koji su u vrijeme dobijanja nagrade odavno živjeli u Srbiji?
JOVIĆ: Nagrada "Meša Selimović" je četvrto značajno priznanje koje u posljednjih mjesec dana odlazi u Republiku Srpsku. Ovoj nagradi prethodili su "Beogradski pobednik" Sanji Savić Milosavljević, "Branislav Nušić" Jeleni Lučić i "Gordana Brajović" Jeleni Kalajdžiji. Vjerujem da ove činjenice svjedoče o kreativnom potencijalu koji postoji na prostoru Republike Srpske.
NN: "Pjesnik je autsajder koji na sajmu automobila prodaje magarca", Vaša je rečenica koju ste izgovorili u Vukovoj zadužbini prilikom proglašenja dobitnika nagrade "Meša Selimović". Jasno je da je ova rečenica višeslojna i da ima veze sa stihovima iz "Brze pošte". Međutim, možete li da mi date detaljnije viđenje pjesnika u eri tehnoloških mogućnosti; šta su internet i tehnologija donijeli ili oduzeli poeziji?
JOVIĆ: Internet i tehnologija su poeziji donijeli brzinu i dostupnost, ali su joj pojačali i "konkurenciju" i učinili da njen tihi glas bude potisnut od sadržaja koji nisu poezija. Tehnologije su ulijenile ionako malobrojne moguće čitaoce, ali poezija opstaje i poput vode pronalazi svoje puteve.
NN: Prema uvidima koje imate, kako savremena srpska poezija stoji između broja nagrada i broja čitalaca?
JOVIĆ: Poezija ima svoje tajanstvene puteve koje je nemoguće kontrolisati. Posvećene čitaoce moguće je pronaći i na sasvim neobičnim mjestima, daleko od akademskih krugova. Pokretanje književnih nagrada moguće je razumjeti i kao pokušaj ukazivanja na društveni i kulturološki značaj poezije, a, moguće, i reafirmacije nekih potisnutih glasova u književnosti.
NN: U naslovnoj pjesmi nagrađene knjige, kao i u onoj "Osam stihova o sjećanju", obraćate se mrtvim prijateljima. Ironično, čini se da enigma smrti više od enigme života poeziju i danas održava žilavom i živom?
JOVIĆ: Vjerujem da ste u pravu. S tim što, po mom uvjerenju, i smrt predstavlja dio života. "Glasovi mrtvih, nisu mrtvi glasovi", kako u pjesmi kaže Ivan V. Lalić. Sve dok postoji sjećanje na ljude, oni su živi. Naše ovozemaljsko prisustvo nije garant istinskog života u ovom svijetu. Cjelokupna umjetnost, pa i poezija, možda bi se mogle odrediti pojmom "svjedočenje".
NN: Knjiga "Brza pošta" štampana je kao dio nagrade "Stevan Raičković" koju ste dobili za prethodnu zbirku "U kostreti". Prvi ste dobitnik ove nagrade. S tim u vezi, koliko Vas je obradovalo okupljanje oko imena Stevana Raičkovića u Kučevu i kakav je uticaj njegova poezija imala na Vaš poetski put?
JOVIĆ: Veliki sam zagovornik onoga što se naziva "decentralizacijom kulture". U tom smislu mi je drago što je nagrada preko Kučeva stigla u Lopare. Pokretanje nagrade "Stevan Raičković" vidim i u tom kontekstu. Kao nastojanje da se ne bude samo učesnik u kulturnom i književnom životu, nego i da se kreiraju nove vrijednosti. Poezija Stevana Raičkovića mi je jako bliska. Čitam je rado, kao i ostale Raičkovićeve tekstove.
NN: U "Brzoj pošti" objavili ste i pjesmu "Komadi uglja" u kojoj kažete: "Pjesme su tu,/ potrebno ih je samo/ kao kockaste komade uglja/ iz zemlje,/ otkopati iz jezika." Inače često pjevate o jeziku. Ipak, da li danas na prostoru bivše Jugoslavije u jeziku češće rudare "visoki predstavnici" pjesništva ili politike?
JOVIĆ: Jezik poezije i jezik politike su bitno različiti, a pošto nas jezik određuje, onda su im akcije i krajnja rješenja često vrlo sučeljeni. Politika voli brza i efikasna rješenja, koja su često i bolna, pa to i ne budu rješenja, već umnoženi problemi, a glas umjetnosti je glas ljubavi, saosjećanja i uzajamnosti. Ipak, vrijeme radi u korist umjetnosti. Mislim da se niko normalan neće sjećati ko je brutalno kažnjavao Borislava Pekića i Dragoslava Mihailovića ili onih koji su odlučili da priča Đure Damjanovića bude pretvorena u sitni papir. Pamćenje, odnosno zaborav su zasluženi i pravedni.
NN: Hipotetički, koliko bi Meša Selimović danas bio zadovoljan činjenicom što se priznanje sa njegovim imenom dodjeljuje i u Beogradu i u Tuzli?
JOVIĆ: Mislim da bi bio zadovoljan. Tuzla je mjesto Mešinog rođenja, odrastanja i mladosti, a u Beogradu se školovao i stekao punu afirmaciju, objavio najznačajnija djela i okončao ovozemaljski put. Prirodno je što obje sredine nastoje posredstvom dodjeljivanje nagrada da očuvaju sjećanje na velikog pisca.
NN: Ne odustajete od časopisa "Bokatin dijak". Koliko Vas ispunjava rad na ovom časopisu i koliki su njegovi odjeci?
JOVIĆ: Vjerujem da je važno da publikacije kao što su književni časopisi opstanu i u ovom vremenu agresivnog digitalnog i elektronskog terora, kome smo izloženi i u kome je čovjek više produžetak mašine nego autonomno biće. U tako nepovoljnom kontekstu, pojavljivanje svake nove sveske časopisa "Bokatin dijak" doživljavam kao jednu malu kulturološku pobjedu.
NN: Bavite se i izdavaštvom. Za kraj, recite nam nešto o biblioteci "Otkrovenja" koju ste pokrenuli?
JOVIĆ: Edicija "Dijak" i biblioteka "Otkrovenja" proizašle su iz časopisa "Bokatin dijak". Predstavljaju mali, nepretenciozni pokušaj da se oplemeni kultura i književna produkcija ovog kraja objavljivanjem nekoliko knjiga godišnje. To su pjesničke knjige, knjige dramskih tekstova ili kratkih priča. Bez velikih ambicija, ali sa velikom ljubavlju i požrtvovanjem ova edicija ima mogućnost da preživi i dočeka svoju tridesetu knjigu, kojoj se polako približava.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
