Redakcija "Nezavisnih novina" na stranicama kulture i na portalu objavljuje pisma Petru Kočiću savremenih autora iz Republike Srpske.
Ujedno, ova pisma u izdanju "Službenog glasnika Republike Srpske" u septembru su objavljena u knjizi "Dragi Petre…" i predstavljena publici u Kulturnom centru Banski dvor. Kako je rečeno na promociji, knjiga će biti distribuisana svim maturantima srednjih škola u Republici Srpskoj. Po riječima urednice knjige Sanele Babić, radi se o zborniku koji je nastao u okviru posebnog programskog sadržaja 60. "Kočićevog zbora" - "Pisci pišu Kočiću".
"Zbornik obuhvata radove domaćih autora koji kroz različite književne forme otvaraju zamišljeni dijalog sa našim velikim piscem. Ovaj zbornik nije samo omaž Kočiću, već i svjedočanstvo o tome kako njegovo djelo i dalje nadahnjuje, provocira i gradi most između prošlosti i sadašnjosti", zapisala je Babićeva.
Do sada u "Nezavisnim novinama" objavljena su pisma Slobodana Jovića, Berislava Blagojevića, Milanke Blagojević, Mihaele Šumić, Sanje Savić Milosavljević, Milana Rakulja i Jelene Kalajdžije. U naredne dvije subote objavićemo i pisma Fedora Marjanovića i Tanje Stupar Trifunović, a u nastavku čitajte pismo Steve Grabovca.
Dragi Petre,
Već danima se mučim pišući ti ovo pismo - počnem nešto, ali onda shvatim da mi nedostaju prave riječi, pa sebično mislim kako sam se našao u nezgodnom položaju i kako mi je zapala teška dužnost. Sebično baš - takvi smo mi ljudi iz ovog vremena, sasvim malo nam treba da postanemo ništarije, naravno - ne svi, ali ja govorim u svoje ime, a sebe nemam razloga da štedim. I kada bih zaista mogao poslati ovo pismo kroz prostor i kroz vrijeme, poslao bih ga na adresu Doma za s uma sišavše u Beogradu, tog zlokobnog ljeta 1916. godine, par dana prije nego što te bolest toliko izmuči i baci na postelju s koje više nećeš ustati. Čuo sam, a nema razloga da sumnjam u izjave čestitih ljudi, da se tu osjećaš sasvim slobodno - više nikom i ne pišeš osim Milki, ali i to su kratka pisma. Jedva jedna rečenica, a lažeš u tim pismima, Petre, lažeš baš onako kako samo pisci znaju lagati: kažeš joj da si dobro i da ćeš uskoro kući, znam ja - ne lažeš zbog sebe niti sebe trudiš uvjeriti u nemoguće, već lažeš da bi njoj bilo lakše, da bi vjerovala. Ne želiš nikom svoj teret da prebacuješ. A na neki čudan način i jesi slobodan tamo iza tih zidina, ne čuješ odjeke austrougarskih čizama po vreloj kaldrmi, niti ćeš pratiti vojsku dok bude odlazila u nepoznato izmučena, gladna i žedna. Neće te dotaknuti naše svađe, izdaje, prepirke, sukobi - sve ono od čega čovjek poput tebe treba da odmori. Nećeš ti, Petre, ni saznati šta se desilo, ali slutiš ti to - tvoj narod odlaziće u nove seobe, naslutićeš kad te nove vlasti budu ispitivale da još u tvojoj izmučenoj pojavi vide neprijatelja, ali neće se oni tobom puno zamarati - ništa više nije ostalo da bi im bio prijetnja čak i kad bi naprasno iz te postelje ustao. Nijedan tvoj vatreni govor više neće imati gdje da odjekne, trebaće mnogo vremena da prođe da tvoj glas proputuje kroz vrijeme, ali sad od toga ništa - spavaj sad mirno, zaslužio si. Ne treba ti moje sažaljenje, kao ni sažaljenje osvajača koji se nabusito šetaju ulicama tvojih gradova. Nisam ovdje da tebe žalim, već možda prije da kažem kako mi je žao zbog svega, ali to ne mijenja tok stvari koje su bile i koje će doći.
I zaista, mnogo ovih dana mislim o tebi: kako u tim hladnim zidinama potoneš u melanholiju i ćutanje - kad se više nema šta reći, sama riječ kojoj si služio tokom cijelog svog života postane izlišna, izgubi se negdje - ona, ta veličanstvena Riječ - po kojoj je sve stvoreno i s kojom se živi. Kad Riječ zanijemi, nema glasa koji bi je izgovorio.
A onda se sjetim kako si u zatvorskim danima bio naučen da ćutiš, i riječ su ti oduzeli i glas, jer on, taj glas je mogao mnogo toga da kaže - kako ćeš drugačije pisca mučiti nego da mu riječ podlo uzmeš. Ali sad, ona sama ćuti i već ste stranci, na svijetu u kome hladna sunčeva svjetlost ispisuje krugove ljudskih patnji za neka vremena u kojima ćemo iz njih nešto morati naučiti. Bar bismo trebali. I zamišljam kako vidiš izdužene sjene prošlosti i budućnosti, sav taj ples sirovih figura od praha koje ti dođu u besanim noćima, preplićući se sa gluvom stvarnošću. U tim sjenama ti još tražiš čovjeka koji će moći da stvori bolji svijet za one tvoje težake, one paćenike kojima ljetina odumire i gazi ih osvajačka čizma, za one bundžije i hajduke i one nemirne, a o nekom miru i pravdi koja mora postojati, jer da je nema, kako bismo u nju mogli da vjerujemo.
U današnjem vremenu, dragi Petre, ti si veliki srpski patriota; spomenik s tvojim likom krasi centar Banje Luke o kojoj si nekad tako lijepo pisao. Dobro, pisao si i ružno, ali samo onda kad u njoj, tvojoj Banjoj Luci nije bilo Milke, nikog kome bi se radovao, pa ti je i sam grad tada djelovao kao stranac. U takvom ste odnosu bili, ali uzalud - ona je tvoja i ti si njen, ništa se tu nikad promijeniti ne može. Ja, pak, Petre, u tebi nisam tražio patriotu ni heroja, prihvatam da sve to jesi, ali me istovremeno ne zanima ništa od toga. Ja sam u tebi gledao čovjeka - gdje nema čovjeka, nema ni patriote. Nema ničeg. Samo je čovjek od krvi i mesa mogao sve da uradi, da promijeni tok stvari, da bude mučen i da osjeti muke, ali i da nosi ponos i radost - samo čovjek, Petre, može izdržati tolike gubitke, lutati u poderanim cipelama po Beču nakon dva dana gladovanja s upornošću da stekneš znanje kojim ćeš moći da se boriš za svoj rod. Samo je čovjek, Petre, mogao pokopati svoje najbliže i oprostiti se od njih, ne ustupajući mjesto porazu, kada si bio potreban svom narodu. Samo je čovjek mogao biti dovoljno pametan da tolike jezike govori i trudi se da prosvjetiteljstvom donese isto znanje koje je mukom sticao, ne da ga čuva sebično za sebe. I samo je čovjek, najzad, mogao da poludi. Jer nema svijetle strane bez tamne - onaj ko u mrak nije gledao, taj svjetlost ne može spoznati.
I eto, svašta ja tebi napisah, a ništa ti nisam rekao. Najzad, šta čovjek može reći takvima kao što si ti, a da barem ne osjeti dozu stida i kajanja, ako je u miru sa sobom, pa mu je jasno da sve što ti kaže nije dostojno ni zrna jednog i ničeg od stvari koje si ti za svog kratkog života napravio. Da ti kažem sada, iz ovog našeg vremena trulog u kojem imamo sve, ali sebe nemamo, u kojem svijet i dalje ključa u nekoj paklenskoj vatri i samo se čeka kad će planuti i lizati nebo ta vatra ludila koja su drugačija od ovih naših - da ti kažem da nisi zaboravljen, da se o tebi pišu knjige i filmovi snimaju, da te pamtimo u lijepoj i nježnoj uspomeni - nit bi to meni donijelo radost, a ni tebi - tamo dok ležiš u toj hladnoj prostoriji i čekaš da zemaljska predstava završi. I tebi i meni će ostati nada da će svijet nekad biti bolje mjesto za sve. U toj nadi, Petre, najzad smo i opstali. Ona je, ako išta drugo, i život i riječ i trag naših ovozemaljskih postojanja. Spavaj sad mirno i pusti da ljetni vazduh prolazi kroz uske prozore, spavaj i sanjaj Zmijanje, Banju Luku, Milku, sanjaj nas s ljubavlju.
S dubokim poštovanjem,
Stevo Grabovac
Bonus video: