Stevo Grabovac, još aktuelni, 70. dobitnik NIN-ove nagrade za roman "Poslije zabave", objavljen u izdanju banjalučkog "Imprimatura", obilježio je godinu za nama. U velikom božićnom intervjuu za "Nezavisne", međutim, on nije govorio o nagrađenom romanu. O njemu je pričao u našem podcastu "Aktuelno", neposredno nakon što mu je uručena pomenuta nagrada u Beogradu.
BONUS VIDEO:
Ovaj put govorio je o životu i o tome koliko ga je popularnost promijenila, ali nije propustio ni da našim čitaocima čestita praznike iako za njega, kako sam kaže, ne predstavljaju ništa značajno.
"Bojim se da praznici ne predstavljaju gotovo ništa za mene. No, to nije razlog da vašim čitaocima ne čestitam novogodišnje i božićne praznike i poželim im svu sreću i puno uspjeha na svakom planu u novoj godini. Prije svega, puno zdravlja, a onda i energije da sve uspješno i, na zadovoljstvo, privedu željenom cilju", kaže Grabovac za "Nezavisne novine".
NN: Prošla godina promijenila Vam je život, vjerujem nabolje, ali Vas je i iz nekakve poluanonimnosti gurnula u medijsku vatru. Koje su prednosti i mane kada se nađete u centru pažnje?
GRABOVAC: Volim često reći da je promjena koju sam osjetio ta da sada mogu kupiti jaknu, hlače i cipele, a da se poslije ne moram dva mjeseca brinuti o tome kako ću da pozajmim pare i platim račune. I sad već vjerujem da ljudi prevrću oči na ovu "opet socijalnu" priču, ali nažalost, tako je. A pošto ne potičem iz krugova ljudi koji su na ovaj ili na onaj način već navikli na medijsku pažnju ili su je željni, iskreno mnogo više je mana. Trudio sam se da ispoštujem sve uvažene kolege novinare koliko sam mogao, što je meni bila samo dodatna obaveza, ali to je nekad bilo veoma teško izvodljivo.
NN: Nakon NIN-ove nagrade, mnoge novinske redakcije opsjedale su trgovinu u kojoj ste u tom trenutku bili zaposleni. Pretpostavljam da je tu bilo zanimljivih anegdota i reakcija kolega s posla, kupaca?
GRABOVAC: A kao odgovor na ovo drugo pitanje mogu reći više o tim prednostima iz prvog pitanja. To što su ljudi dolazili u prodavnicu da porazgovaraju sa mnom, da im potpišem knjigu ili samo da me upoznaju, svakako je jedna od ljepših stvari. I opet ću zvučati kurtoazno, ali istina je da mi susreti sa čitaocima nikad nisu smetali. Naravno, uvijek je bilo onih koji bi negdje na televiziji vidjeli nekakvu vijest ili bi vidjeli moju blesavu facu u novinama, pa bi komentarisali: "Komšo, čestitam što imaš knjigu" ili "Čuo sam da piskaraš nešto", kao da je glavna vijest to da neko objavi knjigu ili piše. No, nisam to nikom zamjerio, te stvari su uglavnom smiješne više nego što su razlog da se čovjek ljuti ili osjeća neprijatno.
NN: Prvi roman napisali ste radeći u auto-praonici, a drugi u trgovini. Prije auto-praonice radili ste u rafineriji nafte, a imate iskustva i u mnogim drugim poslovima. Koliko Vam je i na koji način iskustvo na svim tim poslovima pomoglo ili odmoglo u pisanju?
GRABOVAC: Bez tog životnog iskustva ne znam da li bih i pisao. Da, tačno je da sam od djetinjstva bio opsjednut pisanom riječju, ali ako bi se život odvijao sasvim po nekom redu u kome bar mi mislimo da treba da bude, ako bih nešto i pisao, siguran sam da bi to bila naučna fantastika ili eventualno trileri, ali sam skoro siguran da zapravo ne bih pisao ništa. Ne kažem da je moje životno iskustvo prednost, naprotiv, postoji ona izreka da u životu sve treba iskusiti i sve treba probati, a s tim se apsolutno ne slažem. Ne treba. Može i bez toga. U idealnom svijetu potreba za umjetnošću bi bila samo potreba za zabavom, filozofija i duboka preispitivanja sigurno ne bi postojale. Treba živjeti. Moja definicija je da pisanje znači odsustvo života. No, kad dođe već do toga, onda mu se morate potpuno posvetiti.
NN: U američkoj književnosti postoji mnogo pisaca iz radničke klase koji su stekli slavu, uslovno rečeno, dolazeći sa margine društva. Ovdje je tako nešto i dalje iznenađujuće i ljudi većinom književnike povezuju sa portretima klasika iz čitanki. Zbog čega mislite da je tako?
GRABOVAC: Pa i klasici iz čitanki manje-više nisu imali lagodan život, manje-više su i sami bili marginalci. Naravno, ne svi, ali predstava koju školstvo ostavlja o književnicima je takva. To je neka "akademska" slika stvari. I mislim da je u pitanju obična predrasuda i ništa drugo. A predrasude su takve kakve su, nema tu nekog temeljitijeg i boljeg objašnjenja. Zašto neko misli da neko ko nije diplomirao književnost i jezike ne može da se bavi književnošću? Prosto, zato što je ograničen kao balkon.
NN: Mislite li da je to što ste postali prvi dobitnik NIN-ove nagrade iz Republike Srpske uperilo svjetla reflektora ka ovdašnjoj književnosti i, ako jeste, na koji način?
GRABOVAC: Zaista ne znam da li je tako. A o tome ćemo nešto znati tek u budućnosti, to jest vidjećemo kako naši književnici kotiraju, da se tako krajnje neprofesionalno izrazim. Ako mene lično pitate, ja iskreno mislim da ovdje ima sjajnih književnica i književnika i da na njih treba svakako obratiti pažnju, bez obzira na moju NIN-ovu nagradu.
NN: U godini za nama dobili ste i vrijednu nagradu "Vladan Desnica" koju dodjeljuje eminentni žiri sastavljen od devet pisaca sa Dušanom Kovačevićem na čelu. S obzirom na to da ste tek treći dobitnik, koliko Vam je značila ova potvrda Vašeg književnog rada koja dolazi od kolega i koliko je djelo Vladana Desnice bilo ili jeste bitno za Vas?
GRABOVAC: Što se tiče samog Vladana Desnice, moram iskreno reći da je roman "Proljeća Ivana Galeba" jedna duboka i iskrena meditacija o životu, rijetka u književnosti uopšte, da ne budem opet satkan od "opštih mjesta" i kažem kako se radi o "potcijenjenom piscu", ali definitivno se radi o piscu koji je napisao taj veliki i kultni roman. Ono što malo ljudi vjerovatno zna, jeste da je Desnica pisao i sjajne priče, a nedavno su objavljene i neke iz nedovršenih rukopisa i svakako ga treba čitati. No, ako ćemo sad da budemo iskreni do kraja, Vladan Desnica sigurno nije bio jedan od onih pisaca koji su na mene uticali u bilo kom smislu, ni formativno, ni stilski, pa o nekom njegovom uticaju na mene ne možemo pričati. Što se tiče same nagrade, kao i u svemu, priznanje "struke" je izuzetno bitno, moglo bi se reći i najbitnije, ali ako bih čitaoce stavio na prvo mjesto, onda bih rekao da je ovo priznanje na ponosnom drugom mjestu. Jer najzad znaš da ono što radiš vrijedi i tvojim kolegama i tvojim čitaocima.
NN: Priznanja koja ste dobili otvorila su Vam vrata redakcije kulturnog programa Radio-televizije Republike Srpske, za čiji portal trenutno pišete kolumne. Kako se snalazite na tom zadatku i koliko je kolumna izazovna forma za Vas?
GRABOVAC: Svako pisanje, u bilo kojoj formi je izazov. Tamo gdje se otvaraju neki novi vidici i mogućnosti, to je u svakom slučaju i potrebno i značajno. Sad, kako se snalazim, pa nemam pojma, to nije na meni da ocjenjujem, što se mene tiče - mislim da sam se uklopio i da dobro funkcionišem sa svojim malim, ali sjajnim kolektivom. E sad, dalje je na njima da ocjene da li je tako.
NN: Prvu kolumnu za RTRS naslovili ste sintagmom "Prostor kulture". Kako, iz Vaše vizure, stoje stvari sa kulturom danas i ovdje?
GRABOVAC: Kao i na jedno od prethodnih pitanja, ono o tome da pisci moraju poticati iz akademskih krugova, moram reći da je i predstava o kulturi pogrešna. To jest, stereotipna. Svodi se na to da mi u taj pojam kulture svrstavamo čak i izvjesni snobizam koji je namijenjen za bogate i školovane ljude. A svi smo zaboravili da je kod nas u narodu, uobičajen izraz da kažu za osobu da je "kulturna", ako je pristojna i lijepo vaspitana. Mislim da to nije bez razloga. Kultura je sve to. Nije kultura samo u tome koliko smo knjiga pročitali, filmova pogledali ili ne znam, koliko smo studija napisali i tome slično, kultura je sastavni dio života, a to može biti samo u tom smislu - da smo "kulturni", lijepo vaspitani i tako dalje. A stvari sa kulturom stoje očajno. Ne samo kod nas, već i globalno.
NN: Postali ste i senator Republike Srpske. Kolika je Vaša "moć" u ovom savjetodavnom tijelu da ukažete na potrebe književnosti, kulture i umjetnosti uopšte?
GRABOVAC: U svakom slučaju, gdje god budem mogao uticati na potrebe kulture uopšte, to svakako imam namjeru. Baš kako malo prije zaključismo, jer kultura je nešto što jeste i treba da bude sastavni dio života, ali ne da nekog prisiljavamo na nju, već upravo tako, da nam otvori vidike i da sami želimo da je prihvatimo. Pa isto tako i u Senatu. E sad, kolika je moja "moć", nemam pojma zaista.
NN: Šta trenutno čitate?
GRABOVAC: Trenutno čitam jedan vrlo obiman, ali fantastično napisan roman "Eumenide" francusko-američkog pisca Džonatana Litela. Radi se o fascinantnoj ispovijesti jednog nacističkog dželata, ali kako mislim da temu zla ne treba izbjegavati, tako i svima preporučujem da pročitaju ovu knjigu, bez obzira na gorak ukus u ustima. A čitam još i prošlogodišnjeg nobelovca Jona Fosea, konkretno roman "Melanholija", koji je treća njegova knjiga koju čitam, tako da se može reći da mi je ušao u širi spektar interesovanja. Definitivno čekam i novi nastavak novog serijala Karla Uvea Knausgora.
NN: Pretpostavljam da pišete novi roman. Ako je tako, šta nam u ovom trenutku možete otkriti o istom?
GRABOVAC: To je uvijek trik pitanje i trik odgovor. Mogao bih sad ovdje da iznesem gomilu nepovezanih činjenica, dakle, uslovno rečeno - laži o tom nepostojećem romanu, ali to nas ne bi nigdje odvelo. Pišem, naravno, ali sa mnom je to uvijek nejasno - da li će knjiga biti gotova za pet mjeseci ili za pet godina, ja to ne znam.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.